Amen!

Citat

Donosim jedan dobar citat Johna Pipera, preuzet s ove stranice:

The person who rejects God does not know the real horrors of hell. This may be because he does not believe hell exists, or it may be because he convinces himself that it would be tolerably preferable to heaven.

But whatever he believes or does not believe, when he chooses against God, he is wrong about God and about hell. He is not, at that point, preferring the real hell over the real God. He is blind to both. He does not perceive the true glories of God, and he does not perceive the true horrors of hell.

Nepovratni gubitak 15 minuta mog života

Upravo sam slušao nešto na Hrvatskom Katoličkom Radiju, čemu bi autor vjerojatno dao ime "propovijed". Ipak, ne sjećam se kada sam zadnji put čuo toliko hereza u 15-ak minuta. Nevjerojatno! Toliko je rekao stvari koje su protivne biblijskom nauku, da jednostavno ne mogu sve niti nabrojati i dati biblijski odgovor, barem ne ovako u jednom članku.

Ipak, dopustite da vam ukratko prepričam neke od glavnih ideja:

Autor je govorio o krivoj slici koju imamo o Bogu. Za tu sliku kriv je "istočni grijeh" koji je u nama. Povezano s time, govorio je o razlici koju vidimo u raznim opisima Boga u Bibliji, pogotovo o razlici između "Boga Starog Zavjeta" i "Boga Novog zavjeta".

Na stranicama Starog Zavjeta, Bog je opisan kao gnjevni Bog koji sudi, kažnjava i ubija. Dolaskom Isusa, kaže autor, dobivamo drugačiju, ispravnu sliku o Bogu. Bog Novog zavjeta je Bog ljubavi, oproštenja, spasenja, istine, dobrote, ljepote...

Ono što me ovdje zastrašuje jest sljedeća misao: Mnogi evanđeoski kršćani vjerojatno bi se složili s ovime što sam do sad napisao. Niti oni ne razumiju tu prividnu razliku.

Prije nego vam napišem kako je tu razliku objasnio ovaj "propovjednik", dopustite da vas upitam: Kako biste vi objasnili razlike u opisu Boga između Starog Zavjeta i Novog zavjeta? Što biste rekli tom govorniku, kada biste imali priliku razgovarati s njim?

Njegov "odgovor" je bio sljedeći: U Starom Zavjetu, Izraelci su imali krivu sliku o Bogu. Mojsije je optuživao Boga za sve te loše stvari, kao što je Adam optužio Evu, a Eva zmiju. U Novom zavjetu, autori su pisali "u grijehu, iako su pisali u Duhu" (doslovan citat). Autor je dodao: "Neće Isus nikoga baciti u pakao. Pakao nije mjesto na koje treba otići, to je slikovito rečeno. Grijeh je pakao. Tko čini zlo, već je u paklu." Na kraju, kao i povremeno tijekom "propovijedi", autor je pozivao na pokajanje i ispovijed.

Ja bih ga voli upitati: Zašto je pokajanje potrebno, ako Bog ne kažnjava? Ipak, mislim da ne bih daleko došao u razgovoru s njime, jer je bio prepun proturječja. Sam sebe je pobijao iz rečenice u rečenicu.

Ali, da se vratimo da moje pitanje vama - Kako biste vi objasnili razlike u opisu Boga između Starog Zavjeta i Novog zavjeta? Stvarno me zanimaju vaši komentari. Nemojte se sramiti!

10 razloga zašto je ispravno razmišljanje (vjerovanje) važno

Na početku mjeseca prisustvovao sam Pastirskoj konferenciji koju je organizirala biblijska škola EBTC (Europäisches Bibel Trainings Centrum). Govornik je bio John Piper.

Tema konferencija je bila: "Znati i živjeti Isusa Krista", a glavna predavanja su bila: "Osjećati Krista", "Misliti Krista", "Propovijedati Krista".

Danas donosim neke bilješke s drugog glavnog predavanja - "Misliti Krista" (možete ju poslušati ovdje).

10 RAZLOGA ZAŠTO JE ISPRAVNO RAZMIŠLJANJE (VJEROVANJE) VAŽNO:

1) Nije dovoljno imati strast za Krista, jer to mogu imati i nespašeni ljudi (Rimljanima 10:1,2)

2) Pavao je Timoteju naredio da razmišlja o onome što mu piše (2.Timoteju 2:7). U prijevodu Kršćanske Sadašnjosti koristi se riječ "razumij", dok je doslovno korištena riječ "razmišljaj". Primjetite vezu između prvog i drugog dijela stiha — povezani su veznikom "jer" (ponovo, to nije vidljivo iz KS prijevoda). Doslovni prijevod bi bio: "Razmišljaj o ovome što ti govorim, jer će ti Gospodin dati razumijevanje." Prema tome, trebamo razmišljati o biblijskim odlomcima, da bi nam Bog dao razumijevanje. Bog daje razumijevanje kroz proces razmišljanja, ne odvojeno od njega.

3) Pavao je u Djelima 17:2,3 u sinagogi raspravljao na temelju Biblije i dokazivao da je Krist Mesija. Ukoliko nije potrebno ispravno razmišljati i vjerovati, onda niti ovo ne bi imalo smisla.

4) U Luki 12:54-57, raspravljajući s farizejima, Isus pretpostavlja da će ljudi koristiti logiku u svojem shvaćanju prirode (opće objave), kao i Pisma (posebne objave).

5) Isus je odbijao raspravljati s ljudima koji su koristili razum da bi potisnuli istinu (Matej 21:23-27).

6) U svojim pisanjima, Pavao je koristio izraz "ne znate li..." (npr. 1.Korinćanima 6), da bi istaknuo kako je ispravno razmišljanje važno za ispravno djelovanje. Ne možeš ispravno živjeti, činiti djela koja su dobra, ako iza toga nije ispravno znanje.

7) Biblija nam govori da je Bog svojoj Crkvi podario starješine koji moraju biti "sposobni poučavati". To podrazumijeva da vjernici moraju učiti, da moraju ispravno razmišljati, znati zdravu nauku.

8) Pavao efeške starješine podsjeća kako im je "u potpunosti" saopćio "Božji naum". To podrazumjeva da postoji tijelo doktrina, smislena ujedinjena cjelina, koja treba biti predana crkvi od strane učiteljâ.

9) Biblija je knjiga! Bog je namjerno koristio medij koji ostaje objektivno nepromjenjiv, te koji zahtjeva razmišljanje.

10) U Matej 7:7-12, nalazimo Isusov primjer koji pokazuje da je ispravno razmišljanje povezano s odnosima prema drugim ljudima i prema Bogu. U tom odlomku, Isus pokazuje da logika dovodi do shvaćanja da se možemo pouzdati u Boga. Ako ljudi, koji su zli, svojoj djeci daju dobre darove, to znači (evo logike) da možemo imati savršeno pouzdanje da će Bog, koji je savršeno dobar, dati darove onima koji ga traže. Isus logičnim argumentiranjem vodi do osjećaja pouzdanja. Osim toga, dvanaesti stih, u izvorniku započinje veznikom "prema tome", što znači da je Zlatno pravilo logički zaključak prethodnih stihova. Pouzdanje da će Bog odgovoriti na naše molitve, oslobađa nas da bez straha iskazujemo ljubav ljudima oko nas. Ispravno razmišljanje o Bogu omogućava ljubav prema bližnjima.

Zaključak:

Ne možeš Bogu ispravno služiti, niti možeš voditi ispravan kršćanski život pun ljubavi prema drugima, ako razum i razmišljanje odbaciš kao nešto nevažno.

Ipak, ovo je jedna od glavnih ideja Karizmatskog pokreta - duh je važan, um nije. Osjećaji su nad razumom. Mnogi karizmatici se povode za osjećajima kada se radi o doktrini i razumijevanju Božje riječi, pa čak i kada im kroz Pismo pokažete da njihovo vjerovanje nije u skladu s Biblijom. Koje li zablude i ponosa!

Samo što nije...

Znam... obećao sam pisati svaki dan...

Ali, eto, radim na propovijedi za ovu nedjelju (Postanak 11:1-9), pa sam se više posvetio tome, a blog mora malo čekati. Ipak, sutra bi moglo biti nešto. 84.6% sam siguran.

Hvala na strpljenju!

Rast radi vjernosti - svjedočanstvo jednog pastora

Prije nekoliko sati, za vrijeme studentskog bogolužja na Teološkoj biblijskoj akademiji, slušao sam svjedočanstvo jednog čovjeka iz SAD-a. Njegovo ime je J. W. Norman i danas je dao svoje svjedočanstvo o svom obraćenju, te o svojem radu u crkvi koju vodi. Cijelo svjedočanstvo možete poslušati/skinuti ovdje.

Ono što me se jako dojmilo jest njegova definicija uspjeha u službi.

Naime, ukoliko ne želite ili nemate vremena poslušati cijelo svjedočanstvo, evo kako je on opisao svoj rad i uspjeh u tom radu.

Prije 8 godina započeo je crkvu. Kao i većina amerikanaca rođen je i odgojen u protestantskoj kršćanskoj obitelji. Nevjerojatno je kako on svoje djetinjstvo opisuje ovim rječima: "Ne sjećam se jednoga dana u svom životu da nisam bio u crkvi". Ipak, on je bio grešnik i trebao je spasenje kao i svi ostali, jer nitko rođenjem ne postaje Božje dijete (Matej 7).

Ne samo da on nije bio istinski vjernik iako je bio član kršćanske obitelji i kršćanske crkve, nego i većina ostalih članova te crkve, uključujući i pastora, nisu bii spašeni. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Ta crkva nije živjela na temelju Božje riječi. Pastor je više pričao o svojem životu nego o Bibliji. Više ga je zanimalo da ugodi ljudima koji ga slušaju nego da ugodi Bogu.

Ali, postojao je tračak nade. Nekoliko ljudi, uz J.W.-a i njegove supruge, nisu pristajali na status quo. Oni su bili ljudi koji su bili gladni Božje riječi, jer su iskusili oproštenje grijehâ kroz Kristovu žrtvu. Bili su gladni, a pastor ih nije hranio.

Zbog toga, oni su se odvojili i započeli novu crkvu. Dvanaest ljudi i njihovih 12 Biblija.

U sedam godina, od 2001. do 2008., crkva se udvostručila. Za hrvatske pojmove, rekli bismo super rezultati. Ipak, ne i za američke. U očima onih koji su ih promatrali to je bio poraz. Imati 12 novih članova u osam godina, za Ameriku je malo. Ali, oni nisu posustajali. Nastavili su se sastajati i proučavati Bibliju - nedjeljom ujutro i popodne, te srijedom popodne. Držali su se zdrave nauke i nisu ju razvodnjavali da bi bila ugodnija za slušati, primamljivija ili nešto slično.

Odjednom, u studenom prošle godine, počele su se događati neke nove stvari. Ljudi su počeli dolaziti. U svibnju ove godine, dobili su 30 novih članova. Sada ih ima sedamdeset i dvoje.

A nisu ništa mijenjali u svojem pristupu. Samo su proučavali Bibliju.

Nevjerojatno mi je dok se sjetim što rade s novim članovima, novim obraćenicima: Bez obzira imali novi članovi nekakvu kršćansku pozadinu ili ne, crkveni učitelji s njima prolaze kroz tečaj o Božjim savezima. Prilično duboke stvari.

Na pitanje kako je to prihvaćeno, J.W. odgovara: "Naši standardi su ovdje, visoko. Ne spuštamo ih jer su ljudi ovdje, nisko. Umjesto da standarde spustimo k ljudima, mi ljude podignemo ka standardima. Ne guramo ih, nego ih brižno nosimo." (parafraza)

U Bibliji čitamo o dvojici propovjednikâ - o Noi i Joni. Noa je propovjedao 120 godina i nitko ga nije slušao osim njegove obitelji. S njim su u brod ušli samo žena, tri sina i njihove žene (Postanak 6-8). Jona je, naprotiv, propovijedao samo jedan dan (Jona 3:4) i cijela Niniva se obratila od svojih grijehâ k Bogu.

Mi bismo Jonu opisali kao uspješnoga, a Nou kao gubitnika, zar ne? Ipak, Jona je gunđao, bježao od Boga i ljutio se na Njega. Noa je bio vjeran i poslušan. Bog ga je opisao kao pravednika.

Brojevi su nagrada za vjernost, a ne dokaz za ispravnost metode. Imali mi rezultate ili ne, moramo biti vjerni Riječi. Krist gradi svoju crkvu, a ne mi.

Prvo pa muško (odnosno, žensko)

Kao što sam jučer obećao, predajem se svakodnevnom pisanju ovoga bloga.

Odmah u startu, zahvaljujem liberalnom hrvatskom kršćanstvu što mi je ovako rano u danu dalo materijala za pisanje. Naime, u mojem e-mail inbox-u, jutros se našla pozivnica na Seminar iz biblijskog propovijedanja.

Na prvi pogled, događaj kojega treba pohvaliti. Teološki obrazovani ljudi žele svoje znanje prenijeti na druge ljude koji imaju ili će u budućnosti imati bilo kakve veze s poučavanjem u crkvama. Štoviše, pozivaju se crkve da ozbiljno shvate ovaj poziv te da financijski omoguće svojim radnicima da prisustvuju ovom seminaru. Kažem, na prvi pogled.

Detaljnijim proučavanjem poziva (ne previše detaljnim), uočit ćete da iza ovog seminara stoji žena. Netko će sada reći: "Evo ga opet. Pozvan! ponovo tupi o ženama. Baš je ženomrzac!". Naprotiv, biblijski stavovi o ženama i njihovim službama u crkvi najbolji su iskaz ljubavi i poštovanja prema ženama. Za te stavove se zalažem (da se ne vraćam na tu temu, više možete pročitati u mojim prethodnim postovima o feminizmu).

Prema tome, naslov ovog seminara ima ogroman tipfeler. To može biti ili seminar biblijskog propovijedanja (ali ga tada mora voditi muškarac), ili iz naslova moraju ukloniti riječ "biblijski" (ako inzistiraju da ga vodi žena).

Najveći problem je što će ljudi pohoditi taj seminar. Mnogi kršćani u Hrvatskoj nemaju razlučivanja. "Daj šta daš" moto je izgladnjelih kršćana. I upravo na taj mamac, liberalni kršćani pecaju dobronamjerne ovce.

Pitanje dana glasi: Gdje ćemo povući crtu? Kada ćemo reći "Dosta bi bilo"? Do kuda ćemo dopustiti da se ovo spusti?

Mislim, što je sljedeće — Seminar o braku kojega vodi čovjek koji tuče svoje ženu? Seminar o vođenju financija kojeg vodi čovjek koji je do grla u dugovima? Seminar o odgoju djece kojeg vodi pedofil?

Hoće li itko reći nešto protiv ovoga, ili toliko mrzimo Božje stado u Hrvatskoj da nam je svejedno čemu su izloženi?

Početak nakon stanke

Mnoge su me, nažalost, obveze odvukle od pisanja bloga. Previše je vremena prošlo otkako sam zadnji put nešto napisao. Sada, kada bih htio nastaviti, jednostavno ne ide - toliko je stvari o kojima bih htio pisati, a ne mogu se odlučiti s kojom bih počeo, te kojim bih redoslijedom nastavio.

Osim te neodlučnosti, borim se s još jednom zvijeri koja se zove neorganiziranost. Nemojte me krivo shvatiti, moj kaos moj je red. Moja hektičnost potiče moju kreativnost (ili se barem tako tješim, ta čak je i Einsteinov radni stol izgledao neuredno). Ali, želim reći da sam nedavno odlučio svaki dan nešto napisati na blogu, pa makar i kratko. S obzirom da ne želim pisati o mojim mišljenjima i stavovima, nego o tumačenju biblijskih tekstova, često sam duže vremena odvajao za pisanje određenog posta.

Istraživanje Biblije, ponekad i na izvornim jezicima, često je trajalo danima, kako bih napisao 3 odlomka na ovom blogu. Vjerujem da je to ispravno. Božja Riječ to zaslužuje. Ipak, tko kaže da od toga moram odustati, da bih redovitije pisao? Doduše, to znači da ćete povremeno morati trpjeti moja razmišljanja (nadam se, uvijek potkrijepljena Svetim pismom, iako barem u pozadini).

Mnogi su me potaknuli da češće pišem. Hvala vam na toj podršci. Osim vas, na to me potaknula i činjenica da se u blogosferi može naći svega i svačega, što se prerušava u kršćansku misao. Nadam se da će ovaj blog nastaviti biti protu-teža takvim, opasnim i štetnim blogovima.

Treći način

Zadnja rečenica prethodnog posta spominje rješenje za problem Božjeg gnjeva prema nama i našem grijehu. Ovaj post govori o tom rješenju.

U svojem romanu "Tunnel in the Sky", Robert A. Heinlein piše sljedeće:

Psiholozi su jednom prilikom zaključali majmuna u prostoriju, iz koje su unaprijed namjestili samo četiri načina bijega. Zatim su promatrali majmuna kako bi vidjeli koji od četiri načina će pronaći.

Majmun je pobjegao na peti način.

U ovom slučaju majmun je pokazao veću inteligenciju, nego što su mu je psiholozi pripisivali. Možda čak i veću od njihove, jer nisu predvidjeli njegovo ponašanje.

Ovo nam može pomoći da shvatimo Božje rješenje za naš problem grijeha.

Naime, Bog je svet i pravedan. Kada je Adam pao u grijeh zbog neposluha, Bog ga je mogao odmah poslati u pakao i bio bi svet i pravedan. Jednako, Bog je mogao odlučiti svakog Adamovog potomka, također poslati u pakao na vječnu muku. I tada bi Bog bio svet i pravedan.

S druge strane, Bog je milostiv i pun ljubavi. On je mogao Adamu jednostavno oprostiti i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Mogao je Adamu i Evi dopustiti da ostanu u Edenu i da vječno žive u savršenstvu, bez smrti, boli, patnje, itd. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Čak je mogao i svim njihovim potomcima, jednostavno oprostiti sve naše grijehe, "progledati nam kroz prste". Dopustiti nam svima da uživamo u blagoslovima zajedništva s Njime, bez obzira na naš grijeh. Oprostiti nam i zaboraviti. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Ovo je rješenje koje bismo mi ljudi sproveli da smo mi bogovi (barem se to vidi po tome kako ljudi očekuju da im Bog jednostavno oprosti, bez ikakvog temelja).

Ali, kao što bi prvo rješenje Boga prikazalo kao svetog i pravednog, ali kao nemilostivog Boga koji nema ljubavi, tako bi ga drugo rješenje prikazalo kao milostivog Boga punog ljubavi, ali i kao nepravednog i ne-svetog Boga.

Prema tome, Bog je osmislio treći način. Na taj način Bog je prikazan i kao svet i prevedan, ali i kao milostiv i pun ljubavi. Taj način je križ Isusa Krista.

Na križu, Isus je pretrpio kaznu za naše grijehe iako je bio savršeno bezgrešan, da bismo mi primili pravednost i oproštenje iako smo grešnici. Pročitajte Rimljanima 3:21-26!

Baš zato, ja sam siguran u pogledu svoje vječnosti. Bog je pravedan. Krist je primio kaznu za moje grijehe. Ja nikada neću osjetiti Božji gnjev prema mojim grijesima. Ako bi se to ikada dogodilo, to bi značilo da je Bog kaznio i mene i Krista za moje grijehe. To bi bilo nepravedno.

Jedva čekam kraj ovog života, jer znam što me čeka. Znaš li i ti?

Voli me, ne voli me, ...

Prije nekoliko godina, sjedio sam u vlaku sa svojom ženom i još troje mladih ljudi. Nekako, razgovor je krenuo na duhovne teme. Ako se dobro sjećam, sve je počelo tako što smo supruga i ja čitali svoje Biblije, a ostalima je to bilo zanimljivo/čudno. I tako, razgovor je došao do Božje ljubavi i Božjeg gnjeva. Jedna sugovornica mi je uporno tvrdila da je gnjevni Bog zapravo Bog Starog zavjeta, a da je Bog Novog zavjeta zapravo milostiv i pun ljubavi. Iako nesvjesno, tvrdila je da se Bog promijenio.

Njene iluzije nestale su u treutku kada sam otvorio Bibliju na stranice Novog zavjeta i pokazao joj koliko je sâm Isus govorio o Božjem gnjevu, osudi i paklu.

Danas sam se sjetio toga događaja, jer čitam dalje "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges), i naišao sam na dio o Božjem gnjevu. On kaže ovako:

Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto izbjegavamo ili zanemarujemo ideju Božjeg gnjeva, taj što jednostavno ne gledamo na našu grešnost kao da je zaslužila taj stupanj osude koji se podrazumijeva tim izrazom. Iskreno, većina ljudi misle da nisu tako loši. Božanski ukor ili pokoja pljuska po ruci možda su potrebni, većina bi se složila, ali izlijevanje božanskog gnjeva? To je previše oštro.

Nije li ovo istina? Meni se zaista čini da je Jerry ovdje u pravu. Čini mi se da djevojka iz vlaka s kojom sam razgovarao nije željela priznati da Bog i danas ima gnjev, zato jer sebe nije smatrala toliko grešnom da zaslužuje takav gnjev. Mislim da u našoj državi (kao i drugdje u svijetu) ljudi žele zanemariti Božji gnjev, i naglasiti Božju ljubav, zato jer im ne odgovara Bog kakav jest nego ga žele oblikovati po svojim idejama.

Ali, pogledajte što kaže Božja riječ:

Možda najpoznatiji biblijski stih je Ivan 3:16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni." Ipak, samo nekoliko stihova dalje, u Ivan 3:36, piše ovo: "Tko vjeruje u sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." Primjetite da piše "ostaje". To znači da je uvijek i bio tu.

Suprotno vjerovanju nekoliko milijuna Hrvata, rođenjem se ne postaje Božje dijete. Ako si rođen u hrvatskoj rimokatoličkoj obitelji, ne znači da po nekoj automatici imaš Božju ljubav.

Mnogi čitatelji ovih redaka sada će (jedno)glasno reći: "Pa, ja vjerujem u Isusa!!" Odlično! Samo... ovdje nije riječ o vjerovanju u njegovo postojanje. U Jakovljevoj poslanici 2:19 piše ovo: "Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavli to vjeruju i dršću." I sotona i demoni imaju vjeru u Božje postojanje.

Dakle, nije dovoljno vjerovati u Isusa (da je on prije 2000 godina bio na zemlji), kako bi se s vas uklonio gnjev Božji. Doslovni prijevod drugog dijela Ivana 3:36 glasi ovako: "Tko nije poslušan sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." To je ključ!!!

Gnjev Božji je na svakom čovjeku od trenutka kada se rodi. Psalam 51 kaže da smo od začeća grešni, a Psalam 5:5-7: "Ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve koji čine bezakonje i uništavaš lažljivce. Varalica i krvopija Jahvi se gadi."

Teške riječi, zar ne? Ako si ikada makar i slagao/slagala, dobro razmisli je li nad tobom Božja ljubav ili gnjev. Ali, postoji rješenje...

Zadovoljena pravda

Ponovo, iz knjige "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges):

"Kao vjernici, moramo se stalno podsjećati da je Krist zadovoljio Božju pravdu umjesto nas. Nikada više ne moramo se bojati Božje retributivne pravde. Ipak, mnogi vjernici žive u strahu od Božje pravde. Znamo da stalno griješimo, a nekada nas bolna svjesnost o grijehu gotovo savladava. U takvim trenucima, još smo uvijek skloni gledati na Boga kao na suca koji iskazuje savršenu pravdu. Ne uspijevamo vjerom zgrabiti činjenicu da je Krist Isus u potpunosti zadovoljio Božju pravdu umjesto nas.

Jednoga jutra, u svojoj sam jutarnjoj pobožnosti razmišljao o svojem grijehu, koji je iz nekog razloga bio izrazito bolan toga dana. U mojem obeshrabrenju, rekao sam: 'Bože, ti bi bio savršeno pravedan ako bi me poslao u pakao.' Odmah nakon toga, došla mi je ova misao: 'Ne, ne bi bio, jer je Isus zadovoljio tvoju pravdu umjesto mene.'"

Možete li se prepoznati u ovakvim mislima? Kako je dobro znati da u Božjim očima zadovoljavaš pravedne zahtjeve njegove svetosti, ali ne zbog nečeg što si učinio/učinila...

Odmah je lakše u manje slavnim danima, kada se ne osjećamo kao Super—kršćani, zar ne? Znajući da smo po Kristovoj žrtvi već primili obećano nasljedstvo vječnog života i da smo članovi Božje obitelji, čega da se bojimo? Što nas može oteti iz Božje ruke? Nitko i ništa, pa čak niti mi sami (naše slabo, grešno tijelo)!

Bog koji (ne) oprašta

Čitajući knjigu "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges), naišao sam na dobar citat:

"Protivno općem mišljenju, kod Boga nema običnog opraštanja. Postoji jedino pravda." (Contrary to popular opinion, with God there is no such thing as mere forgiveness. There is only justice.)

Drugim riječima, s obzirom da je Bog pravedan, smiješno je od njega očekivati da poput dobroćudnog djedice (kakvim ga mnogi smatraju) jednostavno bez ikakvog razloga oprosti grijehe. Autor knjige je ranije spomenuo primjer dvojice zločinaca koji su na semaforu u autu pokraj svojega vidjeli privlačnu mladu ženu i odlučili ju silovati. Nakon što su ju oteli i obojica silovali, ubili su ju jer im je vidjela lica. Kada bi sudac takvim zločincima jednostavno oprostio i pustio ih na slobodu, to bi bilo katastrofalno. Takvog suca ne biste htjeli, zar ne? A, kako onda da Bog koji je savršeno pravedan, učini takvo nešto? Zbog toga, Krist je morao na križu podnijeti kaznu koju smo mi zaslužili. Na taj način, grijeh je kažnjen — što pokazuje Božju pravednost i svetost, ali je istovremeno i oprošteno onima koji slijede Krista — što pokazuje Božju milost i ljubav.

U Drugoj poslanici Solunjanima 1:6,8 piše ovo: "Da, pravedno je pred Bogom [neki drugi prijevodi kažu: Pravedan je Bog] da vašim mučiteljima zauzvrat dadne muku... [Isus] će se osvetiti [neki prijevodi: kazniti će] onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu..." A tek što kaže sljedeći stih...! Pročitajte ga!

Kršćani, zapamtite: vama nije jednostavno oprošteno. Pravda je dobila svoje... prije 2000 godina na Golgoti. Spasenje je besplatno, ali nije jeftino. Koštalo je. I to jako! Naše spasenje koštalo je krvi bezgrešnog Sina Božjeg.

Vi ostali, koji nemate osobni odnos s Kristom, koji živite svoje živote na svoj način, ne želite da se Bog upliće u vaše stvari jer se vi ne uplićete u njegove, ne čitate Božju riječ, ne živite po njezinim naredbama i načelima, niste sigurni što će biti s vama nakon smrti, a možda vas niti nije briga... zapamtite: Bog vam NEĆE jednostavno oprostiti! On je pravedan. Ono što ste zaslužili, to ćete i dobiti.

Osim ako se ne okrenete Kristu, što je vaša jedina nada...

Trik pitanje (nastavak)

Kako sam i obećao, donosim vam objašnjenje nedavne ankete o "grickalici" nokte i otvaraču za limenke. Prije nekoliko dana sam priznao da je to bilo trik pitanje. Dozvolite da objasnim.

Sâmo pitanje "Što je bolje - 'grickalica' za nokte ili otvarač za limenke", nema smisla. Ono zapravo nije dobro postavljeno. Nešto mu nedostaje. Na ovakvo pitanje nemoguće je odgovoriti smisleno.

Ukoliko bi pitanje glasilo "Što je bolje za otvaranje limenke...?" ili "Što je bolje za rezanje noktiju...?", to bi bilo puno bolje.

Naime, ova dva predmeta napravljena su s potpuno drugačijom svrhom. Jedan za otvaranje limenki, drugi za rezanje noktiju. Jedan je bolji od drugoga jedino u zadatku za kojeg je on napravljen, a onaj drugi nije. Općenito gledano, niti je "grickalica" bolja, niti otvarač. Jedina razlika je u ulogama.

Koristeći ovo kao metaforu, postavljam pitanje: tko je bolji - muškarac ili žena?

Naravno, ovo pitanje također nema smisla. Općenito gledano, muškarac i žena su jednaki po vrijednosti. Ali... muškarac i žena stvoreni su za različite uloge. Ako pitanje postavimo drugačije, i zapitamo se tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za muškarce, odgovor je: Muškarci su bolji od žena u ulogama koje je Bog odredio za muškarce. S druge strane, ako se zapitamo tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za žene, odgovor je: Žene su bolje od muškaraca u ulogama koje je Bog odredio za žene.

Velika varka kojom je sotona zamutio vid mnogim kršćanima, bavi se upravo tim pitanjem. Sotona ne želi da vidimo da postoje razlike u ulogama. On želi da se žene osjećaju potlačeno kada im se ne dozvoljava propovijedanje i/ili obavljanje vodećih uloga u crkvi. On želi da nam se čini da je pitanje vezano uz vrijednost žene, kada to zapravo nije slučaj.

Kao što "grickalicom" za nokte ne možete otvoriti limenku, niti otvaračem za limenke ne možete rezati nokte, tako muškarci ne mogu imati uloge predviđene za žene, niti žene mogu imati uloge predviđene za muškarce. I... dopustite da ponovim - nije ovdje stvar u vrijednosti...

U nekim današnjim crkvama diže se ogromna strka ako netko inzistira na jasnom biblijskom učenju da žena ne smije poučavati muškarce, ali smije druge žene i djecu. Feministi i feministkinje tome prigovaraju. Oni to smatraju nepravednim. Oni se pitaju zašto žena ne bi smjela poučavati muškarce, nego samo žene i djecu. Primjetite da sam u prvoj rečenici izostavio riječ "samo", kada sam pisao o jasnom biblijskom učenju, a da sam tu riječ dodao kada sam opisivao stav feminista. Postavljam vam pitanje: Zašto je poučavanje žena i djece manje vrijedno od poučavanja muškaraca?? Naime, to je upravo zaključak koji proizlazi iz prigovora onih kojima smeta što žena ne smije propovijedati muškarcima. Tako, upravo feministi i feministkinje vrijeđaju žene, jer smatraju da bi poučavanje njih bilo nešto manje vrijedno.

Biblijski stav prema cijelom predmetu bi bio ovakav: Bog ne želi da žene propovijedaju i/ili vode u crkvi. To nema veze s njihovom vrijednošću. Ipak, to je jasna zapovijed, oko koje nema raspravljanja. To mora biti tako, jer tako kaže Božja Riječ. Žene su itekako vrijedne. To im moramo pokazati. One imaju jako važnu ulogu odgoja djece — budućih generacija kršćanâ — i drugih ženâ. Ako neka žena ima "dar" govorništva, treba ju usmjeriti u smjeru poučavanja ženâ i djece, a ne koristiti to kao izgovor za kršenje jasne biblijske zabrane.

Za kraj, na želim da me shvatite kao nekog tko se bavi samo ovim pitanjem. Možda u zadnje vrijeme malo "tupim" o tome, ali to neće biti tako stalno. Jednostavno sam se u zadnje vrijeme susretao s ljudima kojima se divim glede kršćanskog hoda, i u kojima vidim strah od Boga i njegove riječi, a opet... ti isti ljudi toleriraju propovjednice i hvale njihove retoričke vještine. Boli me kada vidim da se kršćanska ljubav koristi kao izgovor za prakse koje su protivne Bogu i njegovoj volji.

Pastor Fred Winters

Za vrijeme mog boravka u SAD-u na pastirskoj konferenciji The Shepherds Conference (u veljači i ožujku ove godine), svijet je potresla vijest o pastoru baptističke crkve kojeg je nepoznati napadač ubio s dva metka, dok je pastor još propovijedao.

Jučer sam ponovo naišao na njegovo ime. Pogledao sam web-stranicu njegove crkve. Naišao sam na arhivu propovijedi. Posebno zanimljive su ove tri:

Propovijed drugog pastora nakon ubojstva (prvi dio). [do sada sam samo ovu poslušao, i ona je razlog zašto sve ovo donosim pred vas]

Propovijed drugog pastora nakon ubojstva (drugi dio). [ovu trenutno slušam]

Pretposljednja propovijed ubijenog pastora (posljednja za vrijeme koje je ubijen nije u toj arhivi).

Kada je ubijeni pastor postao pastor te zajednice, ona je imala 20-tak članova. U vrijeme njegovog ubojstva, nedjeljom je dolazilo skoro 1500 vjernika.

Naravno, suvereni Bog je taj koji je to učinio kroz njega. Ali, očito je da je čovjek nešto činio ispravno. Nešto što je Bog odlučio koristiti.

Trik pitanje

Nakon tjedna godišnjeg odmora, vraćam se na posao...

Kako sam i obećao, dužan sam vam objašnjenje za anketu o "grickalici" za nokte i otvaraču za limenke. Ipak, ne još... Za sada, znajte samo da je to bilo trik pitanje. Nastavak slijedi nakon sljedećeg posta.

Što mislite?

Dragi čitatelji (sva trojica :),

lijepo bih vas zamolio da ispunite anketu s desne strane. Pitanje vam možda neće biti jasno, ali to je namjerno tako. Nakon što ponudite svoje odgovore, otkriti ću vam o čemu se radi.

Hvala.

Duhovno zdravlje

U predgovoru svoje knjige pod naslovom “Toward an Exegetical Theology” (Prema egzegetskoj¹ teologiji), priznati biblijski stručnjak Walter Kaiser je napisao sljedeće:

1742. godine, John Albert Bengel je primijetio: “Pismo je temelj Crkve; Crkva je zaštitnik Pisma. Kada je Crkva snažnoga zdravlja, svjetlo Pisma sjaji žarko; kada je Crkva bolesna, Pismo se raspada zbog zaborava; i, tako se događa da vanjsko obličje Pisma i Crkve obično istovremeno prikazuju ili zdravlje ili bolest; a pravilo nalaže da je način na koji se odnosi prema Pismo u izravnom odnosu sa stanjem Crkve”. Nakon više od dva stoljeća možemo potvrditi ispravnost Bengelovog upozorenja. Crkva i Pismo stoje ili padaju zajedno. Ili će Crkva biti othranjena i ojačana hrabrim proglašavanjem njezinog biblijskog teksta ili će njezino zdravlje biti ozbiljno narušeno.

Drugim riječima — duhovno zdravlje bilo koje zajednice kršćanâ vidljivo je po načinu na koji ona postupa prema Bibliji. Crkva ovisi o Božjoj riječi, ako želi biti zdrava. Zanemarivanje, prijezir, ravnodušnost, pa čak i neozbiljnost u odnosu na propovijedanje Božje objave, prijetnja su Božjem narodu.

Kaiser nastavlja tako što opisuje današnje zdravstveno stanje Kristove nevjeste kao slabo, što je uzrokovano stalnim unosom “brze hrane” (eng. junk food). Današnje propovijedanje Kaiser opisuje kao unos raznih umjetnih konzervanasa i neprirodnih dodataka, što rezultira u “teološkoj i biblijskoj neuhranjenosti” duhovne naravi, upravo one generacije ljudi koja poduzima sve što može kako bi “osigurala da njezino tjelesno zdravlje ne bude oštećeno korištenjem hrane i proizvodâ koji su karcinogeni ili drugačije štetni”.

Nije li, zaista, tako i u našoj državi? Razmislite malo… Koliko vremena ste prošli tjedan uložili u svoje tjelesno zdravlje? Koliko ste trčali, kupovali light proizvode s manje masnoće, koliko ste tekućine pili da ne biste dehidrirali, koliko voća ste pojeli umjesto čokolade, itd.? Čak i ako niste aktivno radili na očuvanju ili poboljšanju svojeg zdravlja, koliko vremena ste potrošili razmišljajući o tome? Sigurno ste svjesni da ovakav stil života nije zdrav. Sigurno niste zadovoljni time što stalno sjedite za računalom ili pred TV-om. Sigurno smatrate da imate nekoliko kila previše. Sigurno mislite da biste se trebali češće prošetati susjedstvom umjesto da u trgovinu idete automobilom. Nisam li u pravu? Ne razmišljate li često o svojem tjelesnom zdravlju?

S druge strane, što je s vašim duhovnim zdravljem? Pavao je Timoteju napisao da “Tjelovježba donosi malu korist, a pobožnost donosi potpunu korist, jer joj pripada obećanje života — života sadašnjega i budućega” (1.Timoteju 4:8). Razmislite o ovome stihu. Punina i kvaliteta sadašnjeg života, kao i budući život nalazi se u pobožnosti. 

Tjelesno zdravlje je važno, nemojte me krivo shvatiti. Osobno, trebao bih više vremena uložiti u njegovo očuvanje i poboljšanje. Ipak, duhovno zdravlje je mnogo važnije. 

Pavlova poanta je da se moramo vježbati u pobožnosti. Moramo jačati svoje duhovne mišiće. Povezano s citatom Waltera Kaisera s početka ovog članka, moramo zgrabiti Božju riječ u svoje ruke i vježbati. 

Pažljivo pazimo s čim hranimo svoje tijelo; no, koliko smo ozbiljni i oprezni glede svoje duhovne prehrane??? Da budem jasniji — čitate li “deklaraciju” na svakoj propovijedi koju čujete ili pročitate; na svakom članku, svakoj knjizi, … Da budem još jasniji — provjeravate li duhove, kako to piše u 1.Ivanovoj 4:1, jer nisu svi od Boga iako to tvrde? 

Jedan biblijski odlomak kojeg se često pogrešno razumije i pogrešno tumači je 1.Solunjanima 5:20,21: “Proročanstva [propovijedi] ne prezirite, nego sve provjeravajte; što je dobro, čuvajte. Od svakog zlog izgleda [oblika] se klonite!” (doslovni prijevod).

Ovdje nas Božja riječ ne uči da slušamo svakoga bez imalo diskriminacije, pozorno slušajući i uzimajući ono dobro, dok odbacujemo ono loše. Ipak, to je kako mnogi vjernici shvaćaju ove stihove. Zamislite da na ovaj način pristupate svojoj tjelesnoj prehrani — sve i svašta jedete, korisno zadržavate u želucu, a otrovno izbacujete iz njega. Ne bi li to bilo opasno i ludo? 

Način na koji je Pavao napisao ove stihove, ukazuje na sljedeće tumačenje: Ne prezirite propovijedanje, nego provjeravajte propovjednike. One koji vas uče u skladu s Pismom, nastavite slušati i čuvajte ono što vas oni uče. One druge propovjednike, čije učenje nije položilo ispit Biblije, izbjegavajte!

Duhovno razlučivanje vještina je koja polako pada u zaborav. Ali, koliko je samo nužno… Kao što je opasno jesti svašta, a otrov izbaciti (upravo zato jer bi moglo biti prekasno, jednom kada otrov dođe do želuca), jednako je opasno i izlagati se skakakvom učenju, jer bi moglo biti prekasno, jednom kada ono uđe u naš um… 

Provjeravajte sve i svakoga koristeći Božju istinitu Riječ! 

_____________________

¹Egzegeza se odnosi da otkrivanje značenja biblijskog teksta.

Propovijedanje ženâ

Molim vas, nemojte me suditi prije nego što pročitate sve, pogotovo zadnji odlomak. Hvala!

Ako mi kažete da žena danas smije propovijedati jer u “Kristu više nema ni muškog ni ženskog, jer smo svi samo jedan u Kristu Isusu” (Galaćanima 3:28), ja ću vam reći da:

1. Glede vrijednosti, nema razlike između muškarca i žene (Postanak 1:27)

• Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Oboje, i muškarac i žena, na jednak način nose tu sliku. Odlomak u Galaćanima govori o vrijednostima u Božjim očima, a ne o pravu na propovijedanje.
  

2. Glede naravi, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 1:27)

• Osim očite biološke razlike u reproduktivnim organima, postoji i razlika u psihologiji - muškarci i žene različito razmišljaju i različito funkcioniraju. Postoji razlog zašto je Bog stvorio dva spola umjesto da je čovjek dvospolno biće (kao što postoji među životinjama i biljkama). U Postanku 1:27, riječ je o hebrejskoj paralelističkoj poeziji — svaki sljedeći redak je sličan prethodnom, ali mu je početak drugačiji radi naglaska (prvi redak naglašava da je Bog stvorio, drugi da je stvorio na svoju sliku, treći da je stvorio dva različita spola).
  

3. Glede uloga, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 2)

• Ovaj odlomak ima svrhu određivanja ulogâ i autoritetâ — Bog postavlja čovjeka u vrt i zadaje mu zadatak obrađivanja, te mu zabranjuje jesti sa stabla spoznaje. Osim takvog očitog uspostavljanja autoriteta Boga nad čovjekom, postoji i imenovanje: U hebrejskoj kulturi onaj s autoritetom daje ime onome koji je pod njegovim autoritetom, što je vidljivo već u Postanku 1 gdje Bog daje imena raznim elementima svojeg stvorenja (dan, noć, nebo, ...). Bog ovdje, u 2:20, prvi put čovjeka naziva njegovim imenom - Adam (što nije vidljivo po prijevodu Kršćanske sadašnjosti, ali je vidljivo po hebrejskom izvorniku). Ideja autoriteta u davanju imena ponavlja se i u činjenici da Adam daje imena životinjama: u prethodnom poglavlju Bog je čovjeku dao vlast da vlada nad stvorenjem kao Božji predstavnik (Postanak 1:28), on to ovdje i sprovodi u djelo. Ideja o autoritetu u davanju imena, završava sa činjenicom da Adam daje ime svojoj pomoćnici - Evi. 

• Dakle, u Postanku 2, pokazuje se da su muškarac i žena jednaki (“kost od mojih kostiju, meso od mojeg mesa; ženom [heb. iša] neka se zove, od čovjeka [heb. iš] kada je uzeta”; također, sve do stvaranja žene, čovjeku nije nađena pomoć “kao što je on”, što znači da je ona “kao što je on”), ali da imaju drugačije uloge (prvenstveno, žena je “pomoć” čovjeku; zatim, Adam je dao ime Evi).

• Važno: U obraćenju, u Kristu, robovi su ostali robovi (Ef.6:5-9), Židovi su ostali Židovi, …
  

Nadalje, ako ja vama kažem da je propovijedanje žena izričito zabranjeno u 1.Tim.2:8-15, vi ćete mi vjerojatno reći da:

1. Je ta zabrana vrijedila samo u to određeno vrijeme, u toj određenoj kulturi, zbog određenog problema koji je postojao u Efeškoj crkvi.

• Ipak, kontekst nalaže da Pavao ove riječi piše mladom pastoru Timoteju, glede ponašanja u “kući Božjoj, koja je crkva živoga Boga…” (1.Timoteju 3:15). Dakle, ovo zabrana za vas ne vrijedi jedino ako ste spremni odbaciti naziv “crkva Božja”.
  

2. Je to zabrana koja se odnosi samo na žene i njihove muževe, a ne općenito na sve žene i sve muškarce, jer su u grčkom izvorniku korištene riječi koje se mogu i tako prevesti (gyne—žena, aner—muž).

• Ako je to točno, zašto Pavao onda nije točnije odredio, kao što je to učinio u Efežanima 5:22 i u Kološanima 3:18, gdje piše da se žene moraju pokoravati “svojim muževima”? 

• Ako je to točno, onda znači i da iste riječi imaju ista značenja i u 1.Timoteju 2:8,9 — što bi nalagalo da se samo oženjeni muškarci smiju moliti (ili da samo oženjeni muškarci trebaju imati čiste ruke, te da samo oni ne smiju imati srdžbu i prepirke); isto bi značilo da se samo udate žene moraju pristojno oblačiti i kititi se stidom i čednošću.

• Ne! Ovaj stih govori o svim ženama i svim muškarcima, a ne samo o ženama i njihovim muževima.
  

3. Je to samo mišljenje Pavla koji je bio šovinist, te kao takvo nije autoritativno za nas danas.

• Prvenstveno, ovaj stih je u kanonu Božje riječi! Usudite li se izvaditi ga, prisjetite se Božje prijetnje iz Otkrivenja 22:19!

• Zatim, tko određuje što je autoritativno? Tko određuje što ćemo slušati iz Biblije, a što ne? Vi imate to pravo i vlast?

• Na kraju, nazivate li šovinistom istog Pavla koji je napisao Galaćanima 3:28 — odlomak na kojem zasnivate svoju ideju da su muškarci i žene jednaki, te da to daje pravo ženama da propovijedaju?? Jako licemjerno i arogantno, moram priznati! 

Nisam šovinist. Ne mrzim žene. Nemam ništa protiv služenja žena u crkvama (dapače, ohrabrujem ga i potičem), niti sam protiv toga da žena ima karijeru izvan doma. Vjerujem da žena treba služiti u lokalnoj zajednici i da postoji mnogo načina na koji ona to može činiti, ali propovijedanje nije jedno od njih — ne zato jer se smatram ugroženim, ili sam zabrinut da će to sputati neke muškarce, niti zato jer mislim da ženin glas nije dovoljno dubok da bi zvučao dobro s propovjedaonice, nego zato jer je ova zabrana jasna i dolazi od Boga.

S druge strane, jesam anti-feminist (kao i anti-šovinist). Mrzim činjenicu da se otvoreno krši jasna Božja zapovijed pod izgovorom ljubavi prema ženama i jednakosti spolova. 

Spolovi nisu jednaki! Ako mislite da su spolovi jednaki, javite mi se i poslati ću vam udžbenik iz Prirode i društva za četvrti razred osnovne škole.

Obuzet Božjim Duhom ili sotonskim demonom?

Ovo sam pronašao na jednom zanimljivom blogu koji govori o tome što sve "kršćani" prodaju pod "crkvu":

Je li ovaj čovjek obuzet Božjim Duhom ili demonom? Bog nam daje svog Duha da se smijemo kao blesave, drogirane budale??? Sumnjam.

Ovaj "prorok" spominje biblijske stihove, a ne zna u kojim su biblijskim knjigama?! Vidi se da ga vodi Duh Sveti koji je vodio i proroke i apostole, dok su pisali te iste riječi (primjećujete li moj sarkazam?). Spominje Isusovu radost... Pokažite mi jedan stih u Bibliji u kojem se Isus smije ovako, poput ovog "proroka"... Ne možete. Ali, ja vama mogu pokazati stihove u kojima Isus plače nad ljudima, jer idu prema paklu, a ne prihvaćaju ga kao svog Gospodara.

Naravno, Isus je imao radost... kada je vršio Očevu volju i kada su ga ljudi prihvaćali. Ali, ne ovakvu "radost". Ovo je ludost, a ne radost.

Motivacija za služenje Bogu

Odlična propovijed.

Prst kao sidro

Nedavno sam na poklon dobio novu Bibliju. Crnu, kožnu Bibliju čistih margina i bez podvučenih stihova. Točno takvu sam i trebao. Naime, od obraćenja koristim svoju prvu Bibliju i već je u kritičnom stanju. Ovu novu sam odmah prozvao svojom “Biblijom za propovijedanje”. 

Samo nekoliko dana otkako sam ju dobio, propovijedao sam u jednoj zajednici u Međimurju. Mislio sam: “Evo prilike da upotrijebim svoju novu ‘propovjedničku Bibliju’”. Ali, ništa od toga. Nisam ju koristio iz neobičnog razloga. Naime, propovijedao sam iz posljednja dva stiha Judine poslanice. Budući da je to predzadnja knjiga Biblije, a moja Biblija je nova, nikako nisam mogao postići da stoji otvorena na toj stranici. Stalno se zatvarala. Kada bih propovijedao iz sredine Biblije (možda iz Psalama), ne bih imao problema. Ali, za Judinu poslanicu bih trebao malo više “razraditi” novu Bibliju. 

Zbog toga sam propovijedao iz svoje stare, pouzdane Biblije koja ostaje otvorena na bilo kojoj stranici. Jednostavno nisam htio stati za propovjedonicu, pročitati odlomak i dalje nastaviti sa zatvorenom Biblijom. Ljudima koji su sjedili ispred mene poslao bih krivu sliku. Propovjednik mora tumačiti tekst koji se nalazi u otvorenoj Bibliji ispred njega. To je poanta propovijedanja. 

Ipak, mislim da sam danas naišao na rješenje mojeg problema s Biblijom koja ne želi ostati otvorena. Čitajući knjigu Stevena Lawsona “Famine in the Land” (Glad u zemlji), koja govori o nedostatku takvog propovijedanja u današnjim crkvama koje hrani vjernike zdravom naukom i spoznajom Božje riječi, naišao sam na ovaj njegov citat Waltera Kaisera:

Kada čovjek propovijeda, nikada ne smije maknuti svoj prst od Pisma, Kaiser je upozorio. Ako gestikulira desnom rukom, trebao bi prst lijeve ruke držati na tekstu. Ako promijeni ruku s kojom gestikulira, tada bi također trebao promijeniti i ruku s kojom drži prst na tekstu. Uvijek bi trebao pokazivati na Pismo. 

Ovo je dobar savjet. I doslovno i slikovito, propovjednik uvijek treba pokazivati na biblijski tekst. Ovakav naglasak fokusa na Riječ za propovijedaonicom, obilježje je svih istinskih ekspozitorâ [tumačâ]. Oni koji propovijedaju i poučavaju Riječ trebaju biti tako duboko ukorijenjeni i utemeljeni u Pismu da nikada ne odu od njega, te da uvijek upućuju sebe i svoje slušatelje prema njegovim istinama. Biblijsko propovijedanje treba biti upravo to — biblijsko — a svi koji stoje za propovjedaonicom moraju pokazati postojanu, čak neumornu, predanost samome Pismu. Poput liječnika koji zna koji lijek treba prepisati, svaki propovjednik treba uvijek proučavati, učiti, i izdavati velike doze ljekovitog balzama Božje riječi svim svojim pacijentima. Bez obzira na bolest, jedini lijek za dušu je Božja riječ koju Božji Duh primjenjuje na ljudska srca.

Iako poanta ovog citata nije doslovno držanje prsta u Bibliji, vjerujem da u tom savjetu nalazim rješenje svojeg problema. Naravno, prst u Bibliji ne smije biti odvojen od onoga što se propovijeda. Taj prst je sidro koje i meni i ljudima koji me slušaju mora pokazivati odakle dolazi ono što govorim i čiji autoritet stoji iza mog propovijedanja. 

Duhovnu glad ne može utažiti ništa drugo osim jasnog, autoritativnog tumačenja Biblije. Prst na tekstu donosi tekst u uši i srca ljudi koji su gladni Božje riječi.

Borba s grijehom — Rambo I ili Rambo IV?

Pitanje koje postavljam glasi: Kako se borite protiv grijeha u vašem životu - kao John Rambo u prvom dijelu ili u posljednjem, četvrtom?

Čitam klasik puritanca Johna Owena pod naslovom "The Mortification of Sin" (Ubijanje grijeha). Knjiga govori o trajnom nastojanju i zadatku svakog kršćanina da postane sličniji Kristu, te da ukloni grijeh iz svojeg života što je moguće više. 

Razlog zašto knjigu uspoređujem sa serijom filmova o Rambu je ovaj: Od sva 4 filma, volim gledati jedino prvi dio (Rambo: First Blood). On mi je među prva tri na popisu najdražih filmova. Ne znam jeste li primjetili, ali u tom filmu Rambo nije ubio niti jednu osobu. Rambo, koji je kroz svačije djetinjstvo bio utjelovljenje ubilačkog stroja, nije oduzeo niti jedan život u tom prvom dijelu! Za razliku od toga, u zadnjem nastavku, mortalitet njegovih neprijatelja je vrlo (vrlo, vrlo) visok. 

Zašto to pišem? Kamo to sve vodi?

John Owen uspoređuje borbu protiv grijeha s borbom protiv stvarnog neprijatelja:

Ubijaš li grijeh? Je li to tvoj svakodnevni rad? Moraš se uvijek time baviti, dokle god  živiš; Nemoj uzimati niti jedan slobodan dan od tog posla; uvijek ubijaj grijeh ili će on ubijati tebe.

On čiji je zadatak ubiti neprijatelja, obavio je samo pola posla ako odustane prije nego je neprijatelj mrtav.

Ako je grijeh lukav, oprezan, snažan, i uvijek u poslu ubijanja naših duša, a mi smo lijeni, neoprezni, i budalasti u toj borbi, kako možemo očekivati pozitivan ishod?

Za one koji čeznu za oslobođenjem od zabrinjavajuću pobune grijeha, nema sigurnosti osim u stalnom ratovanju. 

Kada jadna bića [misli na kršćane] primaju udarac za udarcem, ranu za ranom, poraz za porazom, i nikada ne ustanu na žestoku obranu, kako mogu očekivati išta drugo osim da budu otvrdnuti  kroz prijevarnost grijeha, te da njihove duše nasmrt iskrvare?

Nećemo napredovati u svetosti ukoliko ne budemo hodali po trbusima [mrtvim tijelima] naših požudâ. Onaj tko ne ubija grijeh na svojem putu, ne napreduje u svojem putovanju.

Drugim rječima, kršćanin se ne smije ponašati milosrdno prema grijehu. Rambo je svoju superiornost nad protivnicima pokazao time što ih nije ubio iako je imao priliku. Rambo nije ubio svoje protivnike i to mu se kasnije osvetilo (Nemojte me krivo shvatiti, protivnik sam hladnokrvnog  ubojstva). Ova analogija ima svoje granice. Ukoliko poštedimo grijeh, ne pokazujemo superiornost nad njime, nego suprotno - njegovu superiornost nad nama. U svakodnevnoj borbi protiv grešnih požuda koje su u nama, moramo biti nemilosrdni. Ubij ili ćeš biti ubijen! 

I toga ima — pastor ateist

Donosim link na kratak članak o jednom nizozemskom pastoru koji se izjasnio kao ateist. Čak je i napisao knjigu pod naslovom: "Vjera u Boga koji ne postoji: manifest ateističkog pastora".

U svojoj knjizi, on tvrdi da nije potrebno vjerovati u postojanje Boga kako biste vjerovali u 'Boga'. Samoga sebe naziva ateističkim vjernikom. Ne zvuči li to jednostavno glupo?

Ono što me najviše zabrinjava, jeste činjenica da su nizozemske crkvene vlasti odlučile ne disciplinirati ga. 

Ljubav: impuls u mozgu ili odluka o djelovanju?

Znanstvenici su dokazali da je ljubav poseban osjećaj. Pročitao sam članak koji kaže da bezuvjetna ljubav “uključuje čak sedam područja u mozgu”, te da se ti “impulsi razlikuju od romantične i seksualne ljubavi što odvodi do zaključka da je bezuvjetna ljubav posve poseban osjećaj.” Prilično zanimljivo, zar ne?

Ipak, zaslužuju li ti “stručnjaci” naše povjerenje? Naime, promotrite li novine i časopise u posljednih nekoliko godina, vidjet ćete da “znanstvenici” i nisu toliko pouzdani. Dobar primjer toga su nedavna “otkrića” o crvenom mesu. Jedan mjesec je dobro za vas jesti puno crvenoga mesa, koje čak ima više nečega (što ne znam niti izgovoriti), od puno veće količine povrća.  Već sljedeći mjesec, previše crvenog mesa je opasno, jer povećava opasnost od raka. Ovo je samo jedan od mnogih primjera “znanstvene stručnosti”.

Osim toga, svaki put kada vidite ili čujete da se skupina znanstvenika složila oko nečega - odmah to odbacite kao laž. Naime, za znanost ne trebate odbor stručnjaka, niti njihovo slaganje. Ako je nešto znanstveno istina, onda je dovoljan jedan znanstvenik i njegov dokaz. To je znanost - dokazane činjenice, a ne glasanje i složnost.

Istinu o ljubavi nalazimo u knjizi koju je napisao izumitelj ljubavi. Ljubav je pojam o kojem najviše zna Bog, a njegovo objašnjenje ljubavi nalazimo u Bibliji.

1. Božja ljubav popraćena je djelovanjem

Ivan 3:16: “Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.”

1.Ivanova 4:9,10: “U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svog jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”

1.Ivanova 3:16: “Po tomu smo upoznali ljubav što je on za nas dao svoj život.”

Bog nije ljubio svijet i samo imao tople osjećaje oko srca, ili pojačanu moždanu aktivnost (što kao bestjelesni duh nije niti mogao imati), bez da je nešto učinio. On je poslao svog bezgrešnog sina među ljude koji su Isusa prezirali kao i Boga koji ga je poslao. Radi spasenja tih istih ljudi, Bog je svoj savršeni, pravedni gnjev izlio na svojeg ljubljenog sina, do te mjere da je Sin povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Primjetite da u tom trenutku, Boga nije zvao ocem. Isus je na sebi nosio grijehe onih koji će ga primiti kao svojeg Gospodina, i Otac ga je morao napustiti.

2. Bog nam naređuje da volimo

Ivan 13:34: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (također, Ivan 15:12)

Efežanima 5:25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio svoju Crkvu i sam sebe predao za nju.”

1.Ivanova 3:11: “Jer ovo je poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!”

1.Ivanova 4:11: “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.”

Uzmemo li u obzir dva čimbenika - Bog je suvereni stvoritelj i gospodar svemira, a imperativ označava naredbu - ovo nisu prijedlozi koje možemo, ali ne moramo vršiti. To su autoritativne naredbe, o kojima nema rasprave. Ovi stihovi nisu nejasni. Sviđalo se nama to ili ne, Božje izravne naredbe moramo izvršavati. Ako Bog naređuje da volimo, onda to nije nešto izvan naše kontrole. To je nešto što voljno možemo odlučiti činiti.

3. Naša ljubav mora biti popraćena djelovanjem

Ivan 14:15: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”

Ivan 14:21: “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.”

Ivan 14:23b: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ…”

1.Ivanova 3:18: ”Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.”

1.Ivanova 5:2,3: “Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.”

Bog nam ne naređuje da imamo impulse u mozgu, nego da djelujemo. Kao što je on djelovao i na taj način volio, jednako i mi moramo voljeti, ne ljubavlju koja je apstraktna, nego ljubavlju koja je konkretna.

*******

Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim ljubav prikazati kao nešto što moramo činiti koliko god nam to bilo teško. Moja poanta je ista kao i Isusova - sažetak cijelog Božjeg zakona je ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Međutim, odvojeno od Krista i bez prisustva Božjeg Duha u nama, nemoguće nam je ljubiti bezuvjetnom ljubavlju. Čak i kada neka ljubav tako izgleda, ona to nije, ako nema Krista. Imajmo uvijek na umu, da su sva čovjekova pravedna djela samo okaljane haljine (vidi Izaija 64:6, gdje prorok koristi riječi koje bismo mogli prevesti i ovako: “Sva naša ‘pravedna’ djela su kao upotrebljeni higijenski ulošci”).

Ipak, za otkupljene ljude postoji nada za pravu bezuvjetnu ljubav. Stihovi navedeni gore, ukazuju na to. 

Samo, nemojmo ljubav svesti na elektronski impuls u mozgu, pa čak niti na osjećaj “leptirića u trbuhu”. Ljubav je puno više, i traži puno više od nas. Svjetska ljubav je lagana - nije teško ostaviti bračnog partnera jer je “žar nestao”; Također, ako je ljubav nešto nad čime nemamo nadzor, onda nismo mi krivi što nemamo ljubavi. 

S druge strane, ljubav koja oponaša Božju, zahtijeva voljnu odluku, napor, žrtvu, odricanje… Ta ljubav je teška, ali je lagana. Razumijete?