Sedam misli o Božjoj svetosti

Čitam odlličnu knjigu — Jerry Bridges: "The Pursuit of Holiness" ("Potraga [ili težnja] za svetošću"), i preporučam svakom kršćaninu da ju pročita. 

Čitam ju polako i razmišljam o onome što čitam. Neke dijelove čak čitam i po nekoliko puta. Danas me navela na razmišljanje o dokazima Božje svetosti kroz povijest. Evo što sam razmišljao.

Božja svetost je središte povijesti i središte svemira. Božja svetost je nešto što čini postojanje onakvim kakvo jeste. Ako vam to zvuči previše apstraktno i filozofski, evo objašnjenja:

1. Božja svetost  je u Edenu razdvojila stvorena bića od Stvoritelja.

Postanak 3:17-24 pokazuje nam reakciju svetoga Boga na čin neposlušnosti Adama i Eve. Savršeno sveti Bog stvorio je savršeno svete ljude. Oni su izabrali grijeh. Zbog toga, nisu više mogli pred Boga.

2. Božja svetost je na Sinaju privremeno spojila osuđenog čovjeka i pravednog Suca,

tako što su nevine životinje svojim životom plaćale za grijehe koje je čovjek počinio. Krv nevinog bića pomirila je svetog Boga i ne-svetog čovjeka (cijeli Levitski zakonik, a pogotovo 16:29,30).

3. Božja svetost je na Sinaju također i udaljila iskvarenog čovjeka od svetog Zakonodavca.

Sklapajući savez s Izraelskim narodom, Bog je svoju svetost pokazao dajući Zakon koji je savršeno odražavao njegovu svetost. Taj Zakon je osudio (i još uvijek osuđuje) svakog čovjeka, jer nam je nemoguće u potpunosti ga ispuniti. Božji zahtvjev je: "Budite sveti jer sam ja svet!" (Levitski zakonik 11:44; 1. Petrova 1:15,16).

4. Božja svetost je približila milostivog Boga pobunjenim grešnicima.

Bog je poslao svojeg sina — Isusa Krista — među ljude. Njegovo ime je (na hebrejskom jeziku) Ješua - što znači: "Spasitelj" (Matej 1:21; Psalam 130:8). On je također nazvan i Emanuel, što znači: "Bog je s nama" (Matej 1:23; Izaija 7:14).

5. Božja milost je privremeno odvojila predstavnika ljudi od Boga.

Isus je ubijen na križu iako to nije zaslužio. Svojevoljno je dao svoj život kao otkup mjesto nas. Bog je na njemu kaznio naše mnoge, mnoge grijehe. U njemu je vidio našu nepravednost, da bi u nama mogao vidjeti njegovu pravednost. Isusa je to koštalo privremenog odvojenja od Oca (Marko 15:33,34).

6. Božja svetost je zauvijek spojila otkupljene grešnike i Boga koji ih je ljubio.

Isusova žrtva donijela je vječni život onima koji vjeruju u njega i koji mu predaju svoje živote. Ta žrtva je bila jednom zauvijek. Tko vjeruje u Isusa, neće mu biti suđeno, nego već sada prima vječni život (Ivan 3:18; Ivan 5:24; 1 Ivanova 5:13).

7. Božja svetost je zauvijek odvojila tvrdoglave, ponosne ljude od Boga.

Tko ne primi Kristovu žrtvu i ne podredi se njegovom autoritetu, na sebi prima pravednu kaznu za svoje grijehe. Na Božjem sudu će iskusiti gnjev svetog Boga prema grijehu (Ivan 3:16-18; Ivan 3:36).

Nekoliko misli...

Usred užurbane svakodnevice, zahvalan sam na malenom bloku kojega stalno nosim sa sobom i u kojeg pišem ideje, misli, podsjetnike, itd. 

Ovo što slijedi zapisao sam dok sam slušao odličnu propovijed o Djelima 16:16-34 (Oslobođenje Pavla i Sile iz tamnice, te spasenje tamničara i njegove obitelji).

Neke misli su moje, neke su bile propovjednikove.

Tamničar nije tražio Boga.

Ipak, razlog Pavlovog uhićenja je bio Božji naum spasenja tog bezbožnika, kako nam ostatak odlomka daje do znanja. Tamničar nije tražio Boga, ali je Bog tražio tamničara. Sveto pismo jasno uči, da nitko ne traži Boga (Rim.3:10-18). Ali, Bog je milostiv i spašava grešnike radi svoje milosti.

Bog je suveren. Vjerna služba potječe iz svijesti o tome.

To je jasno već i iz prethodne misli. Pavao i Sila svojim ponašanjem pokazuju nepokolebljivo pouzdanje u Božju suverenost — iako su nepravedno uhićeni, optuženi i pretučeni (nakon što su naviještali Božju riječ), oni pjevaju! Mole i pjesmom slave Gospodina (16:25)! Njih su dvojica mogli kukati i jadikovati radi svoje situacije. Mogli su zamjerati Bogu i prepirati se s njim. Na kraju krajeva, radili su ono što je On tražio od njih. Ali, oni pokazuju potpuno pouzdanje u Boga — u njegovu suverenost, mudrost, ljubav i vodstvo. Primjetite kako nitko od zatočenika nije pobjegao kada su se vrata otvorila! Ponašanje Pavla i Sile ostavilo je velik utjecaj na njih.

Razmislimo o našem životu: imamo li hrabrosti biti 100% vjerni Bogu ili ponekad idemo linijom manjeg otpora pod izgovorom da će nam to dati bolji kredibilitet kod ljudi kojima želimo svjedočiti? Ova dvojica išli su linijom većeg otpora i imali su pažnju mnogih ušiju.

Bog ne želi da njegovu poruku prenose krivi ljudi.

Prije nego su dospjeli u tamnicu, Pavao i Sila susreli su ropkinju opsjednutu demonom. Ona je rekla istinu. Ipak, Pavao ju je ukorio i istjerao demona iz nje. 

Poanta: Iako je poruka bila ispravna, prenositelj je bio pogrešan. Bog želi svoje evanđelje prenositi samo preko svetih ljudi. 

Primjena: Samo zato jer je netko dobar govornik, ne znači da bi trebao biti Božji glasnogovornik. Da budem određeniji: Bog je u Bibliji jasno zabranio da u crkvi propovijeda žena! To nema veze s njezinom vrijednošću, jer su pred Bogom i muškarac i žena jednaki. Ali, ima itekako veze s ulogom. Bez obzira koliko ona bila mudra, duhovna, pametna, praktična ili bilo što drugo, žena ne smije propovijedati. Isto vrijedi i za neke muškarce. Biblija jasno kaže da nemamo svi iste darove i da ne možemo svi biti učitelji. Božji glasnik mora imati određene karakteristike (1.Tim.3:1-7; Tit 1:5-9).

Čudesa nisu cilj, ona su sredstva.

Tamničar se nije obratio Bogu jer je vidio čudo. Zapravo, kada je vidio čudo (potres i otvorena vrata), htio se ubiti. On se obratio jer su mu objasnili Pismo (16:31,31). Današnji karizmatski kršćani naglašavaju čudesa a umanjuju važnost nauke. Ovaj odlomak pokazuje njihovu zabludu. 

Mi danas ne trebamo čudesna iscjeljenja, podizanje mrtvaca, govorenje jezika i sl. Mi danas trebamo jasno propovijedanje Biblije. Točka. Isus je činio mnoga čudesa, koja su zadivila ogromna mnoštva. Ali, samo je nekolicina istinski vjerovala u njega.