Nastavak pisanja i preseljenje

Nisam ništa pisao već eonima... ali, nadam se uskoro nastaviti. Međutim, selim se na http://teoblogija.wordpress.com/

"Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog"

Prije tri dana, pročitao sam članak o čovjeku koji je nevin proveo 30 godina u zatvoru. Tada dvadesetogodišnjak, osuđen je za pljačku i silovanje. Trideset godina kasnije, DNK nalaz ga je proglasio nevinim 51-godišnjakom.

Naravno, glas javnosti je osudio takvu nepravdu. Prosječna osoba stati će na stranu čovjeka koji je najbolje godine svojeg života proveo u zatvoru. Ja nisam živ toliko koliko je on nepravedno proveo u zatvoru! Zbog naravi zločina za kojeg je bio osuđen, vrlo je vjerojatno da protekla tri desetljeća nije proveo u društvu džepara, pronevjeritelja i utajivača poreza. Naprotiv, kaznu za nasilan zločin vjerojatno je služio u strogo čuvanom zatvoru u kojem se nalaze najgori zločinci - silovatelji, ubojice, nasilnici. Kao dvadesetogodišnjaku koji nije počinio zločin za kojeg je bio osuđen, vrlo vjerojatno mu je život u takvom zatvoru bio pakao. Njegov san sigurno nije bio miran i bezbrižan, iako je bio nevin.

Razmišljajući o tom slučaju, sjetio sam se izreke: "Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog". Zvuči dobro, ali je li ispravno? Zar je zaista bolje da na slobodu pustimo stotinu kriminalaca, nego da nepravedno zatvorimo jednoga koji je nevin, barem za taj određeni zločin za kojeg je optužen? Kako to može biti?

Problem je, kako ga ja vidim, to što čovjek više cijeni svoju slobodu, nego pravdu. Ljudska sloboda smatra se najvećom i najsvetijom vrijednošću. To je počelo još kod Adama i Eve. Htjeli su biti samostalni i slobodni, bez Boga. Do današnjeg dana, čovjek griješi na svakakve načine jer želi biti slobodan.

Primjenimo spomenutu izreku na konkretne slučajeve: Zamislite da vam je netko ogrebao auto na parkiralištu. Policija ga je uhvatila i dovela ga k vama s pitanjem želite li pokrenuti tužbu ili ne. Biste li ga bili spremni samo tako pustiti na slobodu, iako je kriv, samo radi trunke sumnje da je možda ipak nevin?

Još konkretnije i osobnije, pustimo materijalne stvari na stranu: Uzmimo za pretpostavku da vas netko na ulici pretuče i opljačka. Biste li ga bili voljni pustiti na slobodu? Možda su očevici krivo vidjeli. Ipak je bilo mračno. Na njegovoj palici su našli vašu krv... ali, možda je kupio palicu od pravog napadača. To mu nije prva optužba za nasilje... ali, možda čovjek ima samo takvo lice i možda se slučajno nađe na krivim mjestima u krivo vrijeme. Zar da nevin čovjek ide u zatvor??

Budimo još osobniji: Netko vam otme dijete. Danima ga zlostavlja, a zatim i ubije. Vjerojatnost da je uhićeni sumnjičenik kriv, vrlo je visoka - oko 95%. Svi dokazi ukazuju protiv njega. Postoji samo sitni tračak sumnje. Biste li ga pustili na slobodu?

Kada to izgovorimo na taj način, više nam se i ne sviđa ideja da je bolje pustiti stotinu krivih, umjesto da zatvorimo jednog nevinog. Kada je izreka apstraktna, lako ju je izgovoriti i složiti se s njome, zar ne? Kada je zločin počinjen protiv nas, malo više razmišljamo o istinitosti takve izreke. Štoviše, što je zločin ozbiljniji, to nam se više čini da je izreka čista glupost. Zapravo, bolje bi bilo da glasi ovako: "Bolje zatvoriti stotinu nevinih, nego jednog krivog pustiti na slobodu."

Nemojte me krivo shvatiti. Drago mi je da su tog čovjeka pustili, makar i nakon 30 godina. Takve krive osude su stravične.

Mene muči naš stav s kojim olako izgovorimo spomenutu izreku. Što nas navodi na takvo plitko razmišljanje?

Čini mi se da se radi o strahu od pravedne osude koji se skriva u svakom čovjeku. Naime, nakon izdisanja posljedneg daha, svakog od nas čeka sud - Božji pravedni sud. Ako smo iskreni, znamo kakva će biti presuda na tom sudu - "Kriv". Zbog toga, svim svojim bićem pristajemo uz izreku koja kaže da je dobro pustiti krivog na slobodu. Mi smo ti krivci. Nas očekuje osuda. Mi želimo slobodu za sebe.

Sjetite se samo glazbe koju slušate na svom MP3 playeru... jeste li kupili svaku pjesmu? A što je s filmovima koje ste skinuli s interneta? Svi programi na vašem kompjuteru su legalni, a ne piratski? Dok vozite auto, poštujete li prometne zakone savršeno? Nikada niste vozili preko ograničenja? Uvijek stanete na znaku STOP? Nikada niste pretjecali traktor na punoj liniji? Uvijek vežete pojas? U vožnji ne koristite mobitel? Razmislite malo... kada bi vam se sudilo za sve te prekršaje, koju kaznu biste trebali dobiti? Postoji li nevinost ili je ona samo plod naše mašte kojim se tješimo i govorimo si da nismo zaslužili osudu?

Biblija ima zanimljiv pogled na zakon i kršenje istog. Božji stav prema prekršajima glasi ovako: tko prekrši jednu zapovijed, prekršio je cijeli zakon. Logika koja stoji iza toga, govori da nije stvar u pojedinačnim naredbama ili zabranama, nego u stavu poslušnosti prema onome tko je postavio zakon. Ako netko uporno krši prometne zakone i zakone o autorskim pravima, je li ta osoba podložna zakonu? Dopustite da vas šokiram: ako imate čak i samo jednu pjesmu na iPodu koju niste platili, vi ste zločinac! Zaslužujete novčanu kaznu, ako ne i zatvorsku.

Istina, vjerojatno niste nikoga ubili, silovali ili opljačkali. Ali ste prekršitelj zakona. To je ono što jeste, isto kao i ja.

Da vam upravo sada na vrata pokuca policija i pretraži vam kompjuter, biste li bili potpuno nevini? Rijetki su koji bi mogli odgovoriti: Da.

To je zašto nam nije problem reći da je bolje pustiti stotinu krivih na slobodu, nego osuditi jednog nevinog - jer smo svjesni svoje krivice. Problem se znatno uveličava, ako razmišljamo o svojim grijesima prema Bogu. On je potpuno svet, za razliku od naših zakonodavaca. Zbog toga, prekršaj njegovog zakona, makar i po jednoj stavci, neizmjerno je teži. Nemojte se zavaravati! Da vam Bog sada sudi, ne biste bili nevini. S potpunim pravom bi vas osudio na vječnu propast. U paklu neće biti nepravedno osuđenih.

Hvala Bogu što je poslao Krista, koji je uzeo naše grijehe na sebe. Samo vjera u Isusa Krista može te spasiti od Božjeg pravednog suda. Kažu u pravu da nepoznavanje zakona ne opravdava. Razmisli o tome... Otvori Bibliju...

Propovijedanje istine = uspješno propovijedanje

Jedan prijatelj me je potaknuo na razmišljanje. Jona je istovremeno bio i užasan propovjednik, ali i nevjerojatno uspješan.

S jedne strane, Jona je odbio poslušati Božji poziv koji ga je slao u Ninivu (Jona 1:1-3). Vijest o nadolazećem Božjem sudu zbog njihovih grijehâ, Jonu je čak razveselila. On je mrzio Ninivljane. Zaslužili su smrt. Otići k njima kako bi ih upozorio na Božji gnjev, u njegovoj glavi istovremeno je bilo traćenje vremena, ali i nešto što je potencijalno opasno. Što ako se oni pokaju (4:1.3)?

Ipak, Bog je ostvario svoj naum - doveo je Jonu do Ninive (1:4; 2:1; 2:11), navijestio je svoju poruku po svojem glasniku (3:1-5), izlio je svoju milost na grešnike i spasio ih od vječne propasti (3:10; usp. Matej 12:41).

Jonino ponašanje u cijeloj situaciji, a pogotovo nakon sprovođenja Božjeg nauma spasenja, pokazuje nam da je bio propovjednik bez ljubavi. Niti je volio svoju publiku, niti je volio svoju poruku, niti je volio svojeg Gospodara koji ga je poslao. Ipak, kao alat u rukama suverenog Boga, poslužio je svrsi.

Često se čuje uzdah nekih suvremenih propovjednika koji pozivaju na rast ljubavi pod cijenu istine. Mnogi potiču na ublaživanje poruke, kako ne bismo uplašili, naljutili ili —najgore od svega— uvrijedili svoje slušatelje. Bolje je ne govoriti o Božjoj pravednosti, srdžbi, sudu - govore nam pobornici ovakve filozofije. Trebamo rijeđe ljudima govoriti o njihovim grijesima, a češće o ljubavi koju Bog osjeća prema njima - nadalje nas potiču. Jesu li ti ljudi u pravu?

Jona nije volio, ali je rekao istinu. Ninivljane nije trebala spasiti Jonina ljubav, nego Božja istina.

Naravno, ne zalažem se za manjak ljubavi prema ljudima kojima naviještamo evanđelje. Dopustite da ponovim: ne borim se protiv ljubavi. Ipak, ono protiv čega se borim, filozofija je koja tvrdi da je ljubav važnija od istine. Takva filozofija ne razumije pravu, Božju definiciju ljubavi, niti pravu, Božju definiciju istine.

Reći istinu, najbolji je način na koji možemo iskazati ljubav, jer Božja istina jest ljubav. “Ljubav se raduje istini” (1.Korinćanima 13:6). Mi trebamo voljeti, jer je Bog nas prvi volio (1.Ivanova 4:10,19). Tko ima ljubavi, na ispravan način odražava narav Boga koji je ljubav (1.Ivanova 4:16).

Sve ovo znamo, jer nam je tako objavljeno u Bibliji, Božjoj istini.

[Vezano uz ovu temu, preporučam i ovaj stariji post.]

Zar nam je svejedno?

U koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju —Jer.23:28b

U 23. poglavlju knjige proroka Jeremije, Bog se obraća “prorocima” (stih 9). Primjenjeno na našu situaciju danas, rekli bismo da je ovaj odlomak pisan propovjednicima. Većinu odlomka, a pogotovo na početku, vidimo da je riječ o lažnim prorocima - o onima koji “vas obmanjuju” jer govore svoje ideje umjesto da objavljuju Božju riječ (stih 16). Ti proroci nisu poslani od Boga i oni govore laži (stihovi 21 i 25), iako tvrde da govore u Božje ime.

Problem ovih proroka bio je sadržaj njihove poruke ljudima. Ukratko, oni su ljudima govorili ono što su ljudi htjeli čuti. Bog kroz proroka Jeremiju poziva narod da ne slušaju te proroke, jer oni “govore onima što preziru riječ Jahvinu: ‘Bit će s vama mir!’ a onima što slijede glas svog srca okorjelog: ‘Nikakvo vas zlo neće snaći!’”(23:17).

Vjerojatno radi vlastite popularnosti, a možda i sigurnosti, ovi proroci su ljudima govorili da je s njima sve u redu. Nikakav sud ih ne očekuje, nikakva krivnja nije na njima, neće im se ništa loše dogoditi. No, to je bilo daleko od istine. Zbog grijehâ koje su počinili, nad narodom je bio pravedan gnjev Jahvin. Narodu se spremala propast - osvajanje od strane Babilonaca i odvođenje u izgnanstvo, što je za izabrani narod bilo nešto najgore - napustiti zemlju obećanja.

Unatoč tome, propovijedanje ovih prorokâ bilo je ublaženo. Oni su izgubljene grešnike uljuljkivali u lažnu sigurnost i neutemeljenu smirenost, umjesto da ih uzdrmaju porukom o njihovom stanju pred svetim i pravednim Bogom.

Malo dalje, prorok Jeremija podsjeća kakva je bila ispravna poruka koju narod nije poslušao:

Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih, … ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti. — Jer. 25:4-7

Drugim riječima: Vaši grijesi su razgnjevili svetog Boga! Pokajte se! Ukoliko se ne obratite, primit ćete pravednu kaznu za svoje grijehe!

Lažnim prorocima bilo je svejedno. Oni nisu marili za sudbinu naroda. Njima je bilo stalo samo da njih sâmih, a ne do spasenja naroda, a pogotovo ne do Božje slave. Zbog toga, njihova poruka je bila blaga.

S druge strane, proroku Jeremiji nije bio svejedno. On je mario za sudbinu naroda. Njemu je bilo stalo, prvenstveno do Božje slave, a zatim i do naroda. Nije se bojao prorokovati poruku koju nitko nije htio čuti, poruku koja je uvredljiva, poruku koja ga je sigurno stajala dobrog ugleda, a dovodila je u opasnost i njegov život.

Danas, kažu da živimo u suvremenom civiliziranom svijetu. Prije 100-200 godina, još smo i mogli plašiti narod s “babarogama” iz pakla. To više nije slučaj, smatraju neki. Pa, nismo praznovjerni barbari, nego napredni intelektualci. Zbog ovakvog razmišljanja, mnogi propovjednici ne žele propovijedati otvoreno. Nisu spremni reći ljudima da su grešni i da ih ta grešnost vodi ka vječnoj propasti. Nemaju dovoljno hrabrosti naviještati Božji pravedni sud onima koji odbijaju riječ Božju, i Božje milostivo spasenje onima koji se toj riječi podrede.

Jednu od najpoznatijih propovijedi u zadnjih nekoliko stotina godina, propovijedao je Jonathan Edwards, a njezin naslov glasi “Grešnici u rukama gnjevnoga Boga”. Ta propovijed potaknula je mnogo pokajanja. Danas je, ipak, vjerojatnije da ćete čuti propovijed pod naslovom “Ne toliko loši ljudi u rukama ne toliko sretnoga Boga”, ili još gore “Prilično dobri ljudi u rukama Boga koji raširenim rukama jedva čeka da mu dođemo”. Ovakve propovijedi ne potiču pokajanje, nego imaju isti učinak kao poruke prorokâ koje Bog osuđuje po proroku Jeremiji.

Zar nam nije stalo do ljudi? Zar nam je svejedno što ljudi oko nas jure u vječnu propast, mnogi nesvjesni svojega stanja, upravo zbog toga što su poruke mnogih propovjednika nedovoljno jasne i nedovoljno oštre? Zar nam ih nije žao, kada im donosimo riječ Božju poput pera koje škaklja, umjesto poput malja koji treba razbiti njihovo kameno srce? Zar ih toliko mrzimo, da im donosimo “evanđelje” koje je vatrica što grije njihova srca, umjesto da bude oganj što ih puni strahom Jahvinim?

Nije li riječ moja poput vatre —riječ je Jahvina— i nije li slična malju što razbija pećinu? —Jer.23:29

Amen!

Citat

Donosim jedan dobar citat Johna Pipera, preuzet s ove stranice:

The person who rejects God does not know the real horrors of hell. This may be because he does not believe hell exists, or it may be because he convinces himself that it would be tolerably preferable to heaven.

But whatever he believes or does not believe, when he chooses against God, he is wrong about God and about hell. He is not, at that point, preferring the real hell over the real God. He is blind to both. He does not perceive the true glories of God, and he does not perceive the true horrors of hell.

Nepovratni gubitak 15 minuta mog života

Upravo sam slušao nešto na Hrvatskom Katoličkom Radiju, čemu bi autor vjerojatno dao ime "propovijed". Ipak, ne sjećam se kada sam zadnji put čuo toliko hereza u 15-ak minuta. Nevjerojatno! Toliko je rekao stvari koje su protivne biblijskom nauku, da jednostavno ne mogu sve niti nabrojati i dati biblijski odgovor, barem ne ovako u jednom članku.

Ipak, dopustite da vam ukratko prepričam neke od glavnih ideja:

Autor je govorio o krivoj slici koju imamo o Bogu. Za tu sliku kriv je "istočni grijeh" koji je u nama. Povezano s time, govorio je o razlici koju vidimo u raznim opisima Boga u Bibliji, pogotovo o razlici između "Boga Starog Zavjeta" i "Boga Novog zavjeta".

Na stranicama Starog Zavjeta, Bog je opisan kao gnjevni Bog koji sudi, kažnjava i ubija. Dolaskom Isusa, kaže autor, dobivamo drugačiju, ispravnu sliku o Bogu. Bog Novog zavjeta je Bog ljubavi, oproštenja, spasenja, istine, dobrote, ljepote...

Ono što me ovdje zastrašuje jest sljedeća misao: Mnogi evanđeoski kršćani vjerojatno bi se složili s ovime što sam do sad napisao. Niti oni ne razumiju tu prividnu razliku.

Prije nego vam napišem kako je tu razliku objasnio ovaj "propovjednik", dopustite da vas upitam: Kako biste vi objasnili razlike u opisu Boga između Starog Zavjeta i Novog zavjeta? Što biste rekli tom govorniku, kada biste imali priliku razgovarati s njim?

Njegov "odgovor" je bio sljedeći: U Starom Zavjetu, Izraelci su imali krivu sliku o Bogu. Mojsije je optuživao Boga za sve te loše stvari, kao što je Adam optužio Evu, a Eva zmiju. U Novom zavjetu, autori su pisali "u grijehu, iako su pisali u Duhu" (doslovan citat). Autor je dodao: "Neće Isus nikoga baciti u pakao. Pakao nije mjesto na koje treba otići, to je slikovito rečeno. Grijeh je pakao. Tko čini zlo, već je u paklu." Na kraju, kao i povremeno tijekom "propovijedi", autor je pozivao na pokajanje i ispovijed.

Ja bih ga voli upitati: Zašto je pokajanje potrebno, ako Bog ne kažnjava? Ipak, mislim da ne bih daleko došao u razgovoru s njime, jer je bio prepun proturječja. Sam sebe je pobijao iz rečenice u rečenicu.

Ali, da se vratimo da moje pitanje vama - Kako biste vi objasnili razlike u opisu Boga između Starog Zavjeta i Novog zavjeta? Stvarno me zanimaju vaši komentari. Nemojte se sramiti!

10 razloga zašto je ispravno razmišljanje (vjerovanje) važno

Na početku mjeseca prisustvovao sam Pastirskoj konferenciji koju je organizirala biblijska škola EBTC (Europäisches Bibel Trainings Centrum). Govornik je bio John Piper.

Tema konferencija je bila: "Znati i živjeti Isusa Krista", a glavna predavanja su bila: "Osjećati Krista", "Misliti Krista", "Propovijedati Krista".

Danas donosim neke bilješke s drugog glavnog predavanja - "Misliti Krista" (možete ju poslušati ovdje).

10 RAZLOGA ZAŠTO JE ISPRAVNO RAZMIŠLJANJE (VJEROVANJE) VAŽNO:

1) Nije dovoljno imati strast za Krista, jer to mogu imati i nespašeni ljudi (Rimljanima 10:1,2)

2) Pavao je Timoteju naredio da razmišlja o onome što mu piše (2.Timoteju 2:7). U prijevodu Kršćanske Sadašnjosti koristi se riječ "razumij", dok je doslovno korištena riječ "razmišljaj". Primjetite vezu između prvog i drugog dijela stiha — povezani su veznikom "jer" (ponovo, to nije vidljivo iz KS prijevoda). Doslovni prijevod bi bio: "Razmišljaj o ovome što ti govorim, jer će ti Gospodin dati razumijevanje." Prema tome, trebamo razmišljati o biblijskim odlomcima, da bi nam Bog dao razumijevanje. Bog daje razumijevanje kroz proces razmišljanja, ne odvojeno od njega.

3) Pavao je u Djelima 17:2,3 u sinagogi raspravljao na temelju Biblije i dokazivao da je Krist Mesija. Ukoliko nije potrebno ispravno razmišljati i vjerovati, onda niti ovo ne bi imalo smisla.

4) U Luki 12:54-57, raspravljajući s farizejima, Isus pretpostavlja da će ljudi koristiti logiku u svojem shvaćanju prirode (opće objave), kao i Pisma (posebne objave).

5) Isus je odbijao raspravljati s ljudima koji su koristili razum da bi potisnuli istinu (Matej 21:23-27).

6) U svojim pisanjima, Pavao je koristio izraz "ne znate li..." (npr. 1.Korinćanima 6), da bi istaknuo kako je ispravno razmišljanje važno za ispravno djelovanje. Ne možeš ispravno živjeti, činiti djela koja su dobra, ako iza toga nije ispravno znanje.

7) Biblija nam govori da je Bog svojoj Crkvi podario starješine koji moraju biti "sposobni poučavati". To podrazumijeva da vjernici moraju učiti, da moraju ispravno razmišljati, znati zdravu nauku.

8) Pavao efeške starješine podsjeća kako im je "u potpunosti" saopćio "Božji naum". To podrazumjeva da postoji tijelo doktrina, smislena ujedinjena cjelina, koja treba biti predana crkvi od strane učiteljâ.

9) Biblija je knjiga! Bog je namjerno koristio medij koji ostaje objektivno nepromjenjiv, te koji zahtjeva razmišljanje.

10) U Matej 7:7-12, nalazimo Isusov primjer koji pokazuje da je ispravno razmišljanje povezano s odnosima prema drugim ljudima i prema Bogu. U tom odlomku, Isus pokazuje da logika dovodi do shvaćanja da se možemo pouzdati u Boga. Ako ljudi, koji su zli, svojoj djeci daju dobre darove, to znači (evo logike) da možemo imati savršeno pouzdanje da će Bog, koji je savršeno dobar, dati darove onima koji ga traže. Isus logičnim argumentiranjem vodi do osjećaja pouzdanja. Osim toga, dvanaesti stih, u izvorniku započinje veznikom "prema tome", što znači da je Zlatno pravilo logički zaključak prethodnih stihova. Pouzdanje da će Bog odgovoriti na naše molitve, oslobađa nas da bez straha iskazujemo ljubav ljudima oko nas. Ispravno razmišljanje o Bogu omogućava ljubav prema bližnjima.

Zaključak:

Ne možeš Bogu ispravno služiti, niti možeš voditi ispravan kršćanski život pun ljubavi prema drugima, ako razum i razmišljanje odbaciš kao nešto nevažno.

Ipak, ovo je jedna od glavnih ideja Karizmatskog pokreta - duh je važan, um nije. Osjećaji su nad razumom. Mnogi karizmatici se povode za osjećajima kada se radi o doktrini i razumijevanju Božje riječi, pa čak i kada im kroz Pismo pokažete da njihovo vjerovanje nije u skladu s Biblijom. Koje li zablude i ponosa!

Samo što nije...

Znam... obećao sam pisati svaki dan...

Ali, eto, radim na propovijedi za ovu nedjelju (Postanak 11:1-9), pa sam se više posvetio tome, a blog mora malo čekati. Ipak, sutra bi moglo biti nešto. 84.6% sam siguran.

Hvala na strpljenju!

Rast radi vjernosti - svjedočanstvo jednog pastora

Prije nekoliko sati, za vrijeme studentskog bogolužja na Teološkoj biblijskoj akademiji, slušao sam svjedočanstvo jednog čovjeka iz SAD-a. Njegovo ime je J. W. Norman i danas je dao svoje svjedočanstvo o svom obraćenju, te o svojem radu u crkvi koju vodi. Cijelo svjedočanstvo možete poslušati/skinuti ovdje.

Ono što me se jako dojmilo jest njegova definicija uspjeha u službi.

Naime, ukoliko ne želite ili nemate vremena poslušati cijelo svjedočanstvo, evo kako je on opisao svoj rad i uspjeh u tom radu.

Prije 8 godina započeo je crkvu. Kao i većina amerikanaca rođen je i odgojen u protestantskoj kršćanskoj obitelji. Nevjerojatno je kako on svoje djetinjstvo opisuje ovim rječima: "Ne sjećam se jednoga dana u svom životu da nisam bio u crkvi". Ipak, on je bio grešnik i trebao je spasenje kao i svi ostali, jer nitko rođenjem ne postaje Božje dijete (Matej 7).

Ne samo da on nije bio istinski vjernik iako je bio član kršćanske obitelji i kršćanske crkve, nego i većina ostalih članova te crkve, uključujući i pastora, nisu bii spašeni. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Ta crkva nije živjela na temelju Božje riječi. Pastor je više pričao o svojem životu nego o Bibliji. Više ga je zanimalo da ugodi ljudima koji ga slušaju nego da ugodi Bogu.

Ali, postojao je tračak nade. Nekoliko ljudi, uz J.W.-a i njegove supruge, nisu pristajali na status quo. Oni su bili ljudi koji su bili gladni Božje riječi, jer su iskusili oproštenje grijehâ kroz Kristovu žrtvu. Bili su gladni, a pastor ih nije hranio.

Zbog toga, oni su se odvojili i započeli novu crkvu. Dvanaest ljudi i njihovih 12 Biblija.

U sedam godina, od 2001. do 2008., crkva se udvostručila. Za hrvatske pojmove, rekli bismo super rezultati. Ipak, ne i za američke. U očima onih koji su ih promatrali to je bio poraz. Imati 12 novih članova u osam godina, za Ameriku je malo. Ali, oni nisu posustajali. Nastavili su se sastajati i proučavati Bibliju - nedjeljom ujutro i popodne, te srijedom popodne. Držali su se zdrave nauke i nisu ju razvodnjavali da bi bila ugodnija za slušati, primamljivija ili nešto slično.

Odjednom, u studenom prošle godine, počele su se događati neke nove stvari. Ljudi su počeli dolaziti. U svibnju ove godine, dobili su 30 novih članova. Sada ih ima sedamdeset i dvoje.

A nisu ništa mijenjali u svojem pristupu. Samo su proučavali Bibliju.

Nevjerojatno mi je dok se sjetim što rade s novim članovima, novim obraćenicima: Bez obzira imali novi članovi nekakvu kršćansku pozadinu ili ne, crkveni učitelji s njima prolaze kroz tečaj o Božjim savezima. Prilično duboke stvari.

Na pitanje kako je to prihvaćeno, J.W. odgovara: "Naši standardi su ovdje, visoko. Ne spuštamo ih jer su ljudi ovdje, nisko. Umjesto da standarde spustimo k ljudima, mi ljude podignemo ka standardima. Ne guramo ih, nego ih brižno nosimo." (parafraza)

U Bibliji čitamo o dvojici propovjednikâ - o Noi i Joni. Noa je propovjedao 120 godina i nitko ga nije slušao osim njegove obitelji. S njim su u brod ušli samo žena, tri sina i njihove žene (Postanak 6-8). Jona je, naprotiv, propovijedao samo jedan dan (Jona 3:4) i cijela Niniva se obratila od svojih grijehâ k Bogu.

Mi bismo Jonu opisali kao uspješnoga, a Nou kao gubitnika, zar ne? Ipak, Jona je gunđao, bježao od Boga i ljutio se na Njega. Noa je bio vjeran i poslušan. Bog ga je opisao kao pravednika.

Brojevi su nagrada za vjernost, a ne dokaz za ispravnost metode. Imali mi rezultate ili ne, moramo biti vjerni Riječi. Krist gradi svoju crkvu, a ne mi.

Prvo pa muško (odnosno, žensko)

Kao što sam jučer obećao, predajem se svakodnevnom pisanju ovoga bloga.

Odmah u startu, zahvaljujem liberalnom hrvatskom kršćanstvu što mi je ovako rano u danu dalo materijala za pisanje. Naime, u mojem e-mail inbox-u, jutros se našla pozivnica na Seminar iz biblijskog propovijedanja.

Na prvi pogled, događaj kojega treba pohvaliti. Teološki obrazovani ljudi žele svoje znanje prenijeti na druge ljude koji imaju ili će u budućnosti imati bilo kakve veze s poučavanjem u crkvama. Štoviše, pozivaju se crkve da ozbiljno shvate ovaj poziv te da financijski omoguće svojim radnicima da prisustvuju ovom seminaru. Kažem, na prvi pogled.

Detaljnijim proučavanjem poziva (ne previše detaljnim), uočit ćete da iza ovog seminara stoji žena. Netko će sada reći: "Evo ga opet. Pozvan! ponovo tupi o ženama. Baš je ženomrzac!". Naprotiv, biblijski stavovi o ženama i njihovim službama u crkvi najbolji su iskaz ljubavi i poštovanja prema ženama. Za te stavove se zalažem (da se ne vraćam na tu temu, više možete pročitati u mojim prethodnim postovima o feminizmu).

Prema tome, naslov ovog seminara ima ogroman tipfeler. To može biti ili seminar biblijskog propovijedanja (ali ga tada mora voditi muškarac), ili iz naslova moraju ukloniti riječ "biblijski" (ako inzistiraju da ga vodi žena).

Najveći problem je što će ljudi pohoditi taj seminar. Mnogi kršćani u Hrvatskoj nemaju razlučivanja. "Daj šta daš" moto je izgladnjelih kršćana. I upravo na taj mamac, liberalni kršćani pecaju dobronamjerne ovce.

Pitanje dana glasi: Gdje ćemo povući crtu? Kada ćemo reći "Dosta bi bilo"? Do kuda ćemo dopustiti da se ovo spusti?

Mislim, što je sljedeće — Seminar o braku kojega vodi čovjek koji tuče svoje ženu? Seminar o vođenju financija kojeg vodi čovjek koji je do grla u dugovima? Seminar o odgoju djece kojeg vodi pedofil?

Hoće li itko reći nešto protiv ovoga, ili toliko mrzimo Božje stado u Hrvatskoj da nam je svejedno čemu su izloženi?

Početak nakon stanke

Mnoge su me, nažalost, obveze odvukle od pisanja bloga. Previše je vremena prošlo otkako sam zadnji put nešto napisao. Sada, kada bih htio nastaviti, jednostavno ne ide - toliko je stvari o kojima bih htio pisati, a ne mogu se odlučiti s kojom bih počeo, te kojim bih redoslijedom nastavio.

Osim te neodlučnosti, borim se s još jednom zvijeri koja se zove neorganiziranost. Nemojte me krivo shvatiti, moj kaos moj je red. Moja hektičnost potiče moju kreativnost (ili se barem tako tješim, ta čak je i Einsteinov radni stol izgledao neuredno). Ali, želim reći da sam nedavno odlučio svaki dan nešto napisati na blogu, pa makar i kratko. S obzirom da ne želim pisati o mojim mišljenjima i stavovima, nego o tumačenju biblijskih tekstova, često sam duže vremena odvajao za pisanje određenog posta.

Istraživanje Biblije, ponekad i na izvornim jezicima, često je trajalo danima, kako bih napisao 3 odlomka na ovom blogu. Vjerujem da je to ispravno. Božja Riječ to zaslužuje. Ipak, tko kaže da od toga moram odustati, da bih redovitije pisao? Doduše, to znači da ćete povremeno morati trpjeti moja razmišljanja (nadam se, uvijek potkrijepljena Svetim pismom, iako barem u pozadini).

Mnogi su me potaknuli da češće pišem. Hvala vam na toj podršci. Osim vas, na to me potaknula i činjenica da se u blogosferi može naći svega i svačega, što se prerušava u kršćansku misao. Nadam se da će ovaj blog nastaviti biti protu-teža takvim, opasnim i štetnim blogovima.

Treći način

Zadnja rečenica prethodnog posta spominje rješenje za problem Božjeg gnjeva prema nama i našem grijehu. Ovaj post govori o tom rješenju.

U svojem romanu "Tunnel in the Sky", Robert A. Heinlein piše sljedeće:

Psiholozi su jednom prilikom zaključali majmuna u prostoriju, iz koje su unaprijed namjestili samo četiri načina bijega. Zatim su promatrali majmuna kako bi vidjeli koji od četiri načina će pronaći.

Majmun je pobjegao na peti način.

U ovom slučaju majmun je pokazao veću inteligenciju, nego što su mu je psiholozi pripisivali. Možda čak i veću od njihove, jer nisu predvidjeli njegovo ponašanje.

Ovo nam može pomoći da shvatimo Božje rješenje za naš problem grijeha.

Naime, Bog je svet i pravedan. Kada je Adam pao u grijeh zbog neposluha, Bog ga je mogao odmah poslati u pakao i bio bi svet i pravedan. Jednako, Bog je mogao odlučiti svakog Adamovog potomka, također poslati u pakao na vječnu muku. I tada bi Bog bio svet i pravedan.

S druge strane, Bog je milostiv i pun ljubavi. On je mogao Adamu jednostavno oprostiti i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Mogao je Adamu i Evi dopustiti da ostanu u Edenu i da vječno žive u savršenstvu, bez smrti, boli, patnje, itd. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Čak je mogao i svim njihovim potomcima, jednostavno oprostiti sve naše grijehe, "progledati nam kroz prste". Dopustiti nam svima da uživamo u blagoslovima zajedništva s Njime, bez obzira na naš grijeh. Oprostiti nam i zaboraviti. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Ovo je rješenje koje bismo mi ljudi sproveli da smo mi bogovi (barem se to vidi po tome kako ljudi očekuju da im Bog jednostavno oprosti, bez ikakvog temelja).

Ali, kao što bi prvo rješenje Boga prikazalo kao svetog i pravednog, ali kao nemilostivog Boga koji nema ljubavi, tako bi ga drugo rješenje prikazalo kao milostivog Boga punog ljubavi, ali i kao nepravednog i ne-svetog Boga.

Prema tome, Bog je osmislio treći način. Na taj način Bog je prikazan i kao svet i prevedan, ali i kao milostiv i pun ljubavi. Taj način je križ Isusa Krista.

Na križu, Isus je pretrpio kaznu za naše grijehe iako je bio savršeno bezgrešan, da bismo mi primili pravednost i oproštenje iako smo grešnici. Pročitajte Rimljanima 3:21-26!

Baš zato, ja sam siguran u pogledu svoje vječnosti. Bog je pravedan. Krist je primio kaznu za moje grijehe. Ja nikada neću osjetiti Božji gnjev prema mojim grijesima. Ako bi se to ikada dogodilo, to bi značilo da je Bog kaznio i mene i Krista za moje grijehe. To bi bilo nepravedno.

Jedva čekam kraj ovog života, jer znam što me čeka. Znaš li i ti?

Voli me, ne voli me, ...

Prije nekoliko godina, sjedio sam u vlaku sa svojom ženom i još troje mladih ljudi. Nekako, razgovor je krenuo na duhovne teme. Ako se dobro sjećam, sve je počelo tako što smo supruga i ja čitali svoje Biblije, a ostalima je to bilo zanimljivo/čudno. I tako, razgovor je došao do Božje ljubavi i Božjeg gnjeva. Jedna sugovornica mi je uporno tvrdila da je gnjevni Bog zapravo Bog Starog zavjeta, a da je Bog Novog zavjeta zapravo milostiv i pun ljubavi. Iako nesvjesno, tvrdila je da se Bog promijenio.

Njene iluzije nestale su u treutku kada sam otvorio Bibliju na stranice Novog zavjeta i pokazao joj koliko je sâm Isus govorio o Božjem gnjevu, osudi i paklu.

Danas sam se sjetio toga događaja, jer čitam dalje "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges), i naišao sam na dio o Božjem gnjevu. On kaže ovako:

Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto izbjegavamo ili zanemarujemo ideju Božjeg gnjeva, taj što jednostavno ne gledamo na našu grešnost kao da je zaslužila taj stupanj osude koji se podrazumijeva tim izrazom. Iskreno, većina ljudi misle da nisu tako loši. Božanski ukor ili pokoja pljuska po ruci možda su potrebni, većina bi se složila, ali izlijevanje božanskog gnjeva? To je previše oštro.

Nije li ovo istina? Meni se zaista čini da je Jerry ovdje u pravu. Čini mi se da djevojka iz vlaka s kojom sam razgovarao nije željela priznati da Bog i danas ima gnjev, zato jer sebe nije smatrala toliko grešnom da zaslužuje takav gnjev. Mislim da u našoj državi (kao i drugdje u svijetu) ljudi žele zanemariti Božji gnjev, i naglasiti Božju ljubav, zato jer im ne odgovara Bog kakav jest nego ga žele oblikovati po svojim idejama.

Ali, pogledajte što kaže Božja riječ:

Možda najpoznatiji biblijski stih je Ivan 3:16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni." Ipak, samo nekoliko stihova dalje, u Ivan 3:36, piše ovo: "Tko vjeruje u sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." Primjetite da piše "ostaje". To znači da je uvijek i bio tu.

Suprotno vjerovanju nekoliko milijuna Hrvata, rođenjem se ne postaje Božje dijete. Ako si rođen u hrvatskoj rimokatoličkoj obitelji, ne znači da po nekoj automatici imaš Božju ljubav.

Mnogi čitatelji ovih redaka sada će (jedno)glasno reći: "Pa, ja vjerujem u Isusa!!" Odlično! Samo... ovdje nije riječ o vjerovanju u njegovo postojanje. U Jakovljevoj poslanici 2:19 piše ovo: "Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavli to vjeruju i dršću." I sotona i demoni imaju vjeru u Božje postojanje.

Dakle, nije dovoljno vjerovati u Isusa (da je on prije 2000 godina bio na zemlji), kako bi se s vas uklonio gnjev Božji. Doslovni prijevod drugog dijela Ivana 3:36 glasi ovako: "Tko nije poslušan sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." To je ključ!!!

Gnjev Božji je na svakom čovjeku od trenutka kada se rodi. Psalam 51 kaže da smo od začeća grešni, a Psalam 5:5-7: "Ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve koji čine bezakonje i uništavaš lažljivce. Varalica i krvopija Jahvi se gadi."

Teške riječi, zar ne? Ako si ikada makar i slagao/slagala, dobro razmisli je li nad tobom Božja ljubav ili gnjev. Ali, postoji rješenje...