Prije nekoliko sati, za vrijeme studentskog bogolužja na
Teološkoj biblijskoj akademiji, slušao sam svjedočanstvo jednog čovjeka iz SAD-a. Njegovo ime je J. W. Norman i danas je dao svoje svjedočanstvo o svom obraćenju, te o svojem radu u crkvi koju vodi. Cijelo svjedočanstvo možete poslušati/skinuti
ovdje.
Ono što me se jako dojmilo jest njegova definicija uspjeha u službi.
Naime, ukoliko ne želite ili nemate vremena poslušati cijelo svjedočanstvo, evo kako je on opisao svoj rad i uspjeh u tom radu.
Prije 8 godina započeo je crkvu. Kao i većina amerikanaca rođen je i odgojen u protestantskoj kršćanskoj obitelji. Nevjerojatno je kako on svoje djetinjstvo opisuje ovim rječima: "Ne sjećam se jednoga dana u svom životu da nisam bio u crkvi". Ipak, on je bio grešnik i trebao je spasenje kao i svi ostali, jer nitko rođenjem ne postaje Božje dijete (Matej 7).
Ne samo da on nije bio istinski vjernik iako je bio član kršćanske obitelji i kršćanske crkve, nego i većina ostalih članova te crkve, uključujući i pastora, nisu bii spašeni. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Ta crkva nije živjela na temelju Božje riječi. Pastor je više pričao o svojem životu nego o Bibliji. Više ga je zanimalo da ugodi ljudima koji ga slušaju nego da ugodi Bogu.
Ali, postojao je tračak nade. Nekoliko ljudi, uz J.W.-a i njegove supruge, nisu pristajali na status quo. Oni su bili ljudi koji su bili gladni Božje riječi, jer su iskusili oproštenje grijehâ kroz Kristovu žrtvu. Bili su gladni, a pastor ih nije hranio.
Zbog toga, oni su se odvojili i započeli novu crkvu. Dvanaest ljudi i njihovih 12 Biblija.
U sedam godina, od 2001. do 2008., crkva se udvostručila. Za hrvatske pojmove, rekli bismo super rezultati. Ipak, ne i za američke. U očima onih koji su ih promatrali to je bio poraz. Imati 12 novih članova u osam godina, za Ameriku je malo. Ali, oni nisu posustajali. Nastavili su se sastajati i proučavati Bibliju - nedjeljom ujutro i popodne, te srijedom popodne. Držali su se zdrave nauke i nisu ju razvodnjavali da bi bila ugodnija za slušati, primamljivija ili nešto slično.
Odjednom, u studenom prošle godine, počele su se događati neke nove stvari. Ljudi su počeli dolaziti. U svibnju ove godine, dobili su 30 novih članova. Sada ih ima sedamdeset i dvoje.
A nisu ništa mijenjali u svojem pristupu. Samo su proučavali Bibliju.
Nevjerojatno mi je dok se sjetim što rade s novim članovima, novim obraćenicima: Bez obzira imali novi članovi nekakvu kršćansku pozadinu ili ne, crkveni učitelji s njima prolaze kroz tečaj o Božjim savezima. Prilično duboke stvari.
Na pitanje kako je to prihvaćeno, J.W. odgovara: "Naši standardi su ovdje, visoko. Ne spuštamo ih jer su ljudi ovdje, nisko. Umjesto da standarde spustimo k ljudima, mi ljude podignemo ka standardima. Ne guramo ih, nego ih brižno nosimo." (parafraza)
U Bibliji čitamo o dvojici propovjednikâ - o Noi i Joni. Noa je propovjedao 120 godina i nitko ga nije slušao osim njegove obitelji. S njim su u brod ušli samo žena, tri sina i njihove žene (Postanak 6-8). Jona je, naprotiv, propovijedao samo jedan dan (Jona 3:4) i cijela Niniva se obratila od svojih grijehâ k Bogu.
Mi bismo Jonu opisali kao uspješnoga, a Nou kao gubitnika, zar ne? Ipak, Jona je gunđao, bježao od Boga i ljutio se na Njega. Noa je bio vjeran i poslušan. Bog ga je opisao kao pravednika.
Brojevi su nagrada za vjernost, a ne dokaz za ispravnost metode. Imali mi rezultate ili ne, moramo biti vjerni Riječi. Krist gradi svoju crkvu, a ne mi.
Postovi
