Voli me, ne voli me, ...

Prije nekoliko godina, sjedio sam u vlaku sa svojom ženom i još troje mladih ljudi. Nekako, razgovor je krenuo na duhovne teme. Ako se dobro sjećam, sve je počelo tako što smo supruga i ja čitali svoje Biblije, a ostalima je to bilo zanimljivo/čudno. I tako, razgovor je došao do Božje ljubavi i Božjeg gnjeva. Jedna sugovornica mi je uporno tvrdila da je gnjevni Bog zapravo Bog Starog zavjeta, a da je Bog Novog zavjeta zapravo milostiv i pun ljubavi. Iako nesvjesno, tvrdila je da se Bog promijenio.

Njene iluzije nestale su u treutku kada sam otvorio Bibliju na stranice Novog zavjeta i pokazao joj koliko je sâm Isus govorio o Božjem gnjevu, osudi i paklu.

Danas sam se sjetio toga događaja, jer čitam dalje "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges), i naišao sam na dio o Božjem gnjevu. On kaže ovako:

Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto izbjegavamo ili zanemarujemo ideju Božjeg gnjeva, taj što jednostavno ne gledamo na našu grešnost kao da je zaslužila taj stupanj osude koji se podrazumijeva tim izrazom. Iskreno, većina ljudi misle da nisu tako loši. Božanski ukor ili pokoja pljuska po ruci možda su potrebni, većina bi se složila, ali izlijevanje božanskog gnjeva? To je previše oštro.

Nije li ovo istina? Meni se zaista čini da je Jerry ovdje u pravu. Čini mi se da djevojka iz vlaka s kojom sam razgovarao nije željela priznati da Bog i danas ima gnjev, zato jer sebe nije smatrala toliko grešnom da zaslužuje takav gnjev. Mislim da u našoj državi (kao i drugdje u svijetu) ljudi žele zanemariti Božji gnjev, i naglasiti Božju ljubav, zato jer im ne odgovara Bog kakav jest nego ga žele oblikovati po svojim idejama.

Ali, pogledajte što kaže Božja riječ:

Možda najpoznatiji biblijski stih je Ivan 3:16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni." Ipak, samo nekoliko stihova dalje, u Ivan 3:36, piše ovo: "Tko vjeruje u sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." Primjetite da piše "ostaje". To znači da je uvijek i bio tu.

Suprotno vjerovanju nekoliko milijuna Hrvata, rođenjem se ne postaje Božje dijete. Ako si rođen u hrvatskoj rimokatoličkoj obitelji, ne znači da po nekoj automatici imaš Božju ljubav.

Mnogi čitatelji ovih redaka sada će (jedno)glasno reći: "Pa, ja vjerujem u Isusa!!" Odlično! Samo... ovdje nije riječ o vjerovanju u njegovo postojanje. U Jakovljevoj poslanici 2:19 piše ovo: "Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavli to vjeruju i dršću." I sotona i demoni imaju vjeru u Božje postojanje.

Dakle, nije dovoljno vjerovati u Isusa (da je on prije 2000 godina bio na zemlji), kako bi se s vas uklonio gnjev Božji. Doslovni prijevod drugog dijela Ivana 3:36 glasi ovako: "Tko nije poslušan sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." To je ključ!!!

Gnjev Božji je na svakom čovjeku od trenutka kada se rodi. Psalam 51 kaže da smo od začeća grešni, a Psalam 5:5-7: "Ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve koji čine bezakonje i uništavaš lažljivce. Varalica i krvopija Jahvi se gadi."

Teške riječi, zar ne? Ako si ikada makar i slagao/slagala, dobro razmisli je li nad tobom Božja ljubav ili gnjev. Ali, postoji rješenje...