Prst kao sidro

Nedavno sam na poklon dobio novu Bibliju. Crnu, kožnu Bibliju čistih margina i bez podvučenih stihova. Točno takvu sam i trebao. Naime, od obraćenja koristim svoju prvu Bibliju i već je u kritičnom stanju. Ovu novu sam odmah prozvao svojom “Biblijom za propovijedanje”. 

Samo nekoliko dana otkako sam ju dobio, propovijedao sam u jednoj zajednici u Međimurju. Mislio sam: “Evo prilike da upotrijebim svoju novu ‘propovjedničku Bibliju’”. Ali, ništa od toga. Nisam ju koristio iz neobičnog razloga. Naime, propovijedao sam iz posljednja dva stiha Judine poslanice. Budući da je to predzadnja knjiga Biblije, a moja Biblija je nova, nikako nisam mogao postići da stoji otvorena na toj stranici. Stalno se zatvarala. Kada bih propovijedao iz sredine Biblije (možda iz Psalama), ne bih imao problema. Ali, za Judinu poslanicu bih trebao malo više “razraditi” novu Bibliju. 

Zbog toga sam propovijedao iz svoje stare, pouzdane Biblije koja ostaje otvorena na bilo kojoj stranici. Jednostavno nisam htio stati za propovjedonicu, pročitati odlomak i dalje nastaviti sa zatvorenom Biblijom. Ljudima koji su sjedili ispred mene poslao bih krivu sliku. Propovjednik mora tumačiti tekst koji se nalazi u otvorenoj Bibliji ispred njega. To je poanta propovijedanja. 

Ipak, mislim da sam danas naišao na rješenje mojeg problema s Biblijom koja ne želi ostati otvorena. Čitajući knjigu Stevena Lawsona “Famine in the Land” (Glad u zemlji), koja govori o nedostatku takvog propovijedanja u današnjim crkvama koje hrani vjernike zdravom naukom i spoznajom Božje riječi, naišao sam na ovaj njegov citat Waltera Kaisera:

Kada čovjek propovijeda, nikada ne smije maknuti svoj prst od Pisma, Kaiser je upozorio. Ako gestikulira desnom rukom, trebao bi prst lijeve ruke držati na tekstu. Ako promijeni ruku s kojom gestikulira, tada bi također trebao promijeniti i ruku s kojom drži prst na tekstu. Uvijek bi trebao pokazivati na Pismo. 

Ovo je dobar savjet. I doslovno i slikovito, propovjednik uvijek treba pokazivati na biblijski tekst. Ovakav naglasak fokusa na Riječ za propovijedaonicom, obilježje je svih istinskih ekspozitorâ [tumačâ]. Oni koji propovijedaju i poučavaju Riječ trebaju biti tako duboko ukorijenjeni i utemeljeni u Pismu da nikada ne odu od njega, te da uvijek upućuju sebe i svoje slušatelje prema njegovim istinama. Biblijsko propovijedanje treba biti upravo to — biblijsko — a svi koji stoje za propovjedaonicom moraju pokazati postojanu, čak neumornu, predanost samome Pismu. Poput liječnika koji zna koji lijek treba prepisati, svaki propovjednik treba uvijek proučavati, učiti, i izdavati velike doze ljekovitog balzama Božje riječi svim svojim pacijentima. Bez obzira na bolest, jedini lijek za dušu je Božja riječ koju Božji Duh primjenjuje na ljudska srca.

Iako poanta ovog citata nije doslovno držanje prsta u Bibliji, vjerujem da u tom savjetu nalazim rješenje svojeg problema. Naravno, prst u Bibliji ne smije biti odvojen od onoga što se propovijeda. Taj prst je sidro koje i meni i ljudima koji me slušaju mora pokazivati odakle dolazi ono što govorim i čiji autoritet stoji iza mog propovijedanja. 

Duhovnu glad ne može utažiti ništa drugo osim jasnog, autoritativnog tumačenja Biblije. Prst na tekstu donosi tekst u uši i srca ljudi koji su gladni Božje riječi.

Borba s grijehom — Rambo I ili Rambo IV?

Pitanje koje postavljam glasi: Kako se borite protiv grijeha u vašem životu - kao John Rambo u prvom dijelu ili u posljednjem, četvrtom?

Čitam klasik puritanca Johna Owena pod naslovom "The Mortification of Sin" (Ubijanje grijeha). Knjiga govori o trajnom nastojanju i zadatku svakog kršćanina da postane sličniji Kristu, te da ukloni grijeh iz svojeg života što je moguće više. 

Razlog zašto knjigu uspoređujem sa serijom filmova o Rambu je ovaj: Od sva 4 filma, volim gledati jedino prvi dio (Rambo: First Blood). On mi je među prva tri na popisu najdražih filmova. Ne znam jeste li primjetili, ali u tom filmu Rambo nije ubio niti jednu osobu. Rambo, koji je kroz svačije djetinjstvo bio utjelovljenje ubilačkog stroja, nije oduzeo niti jedan život u tom prvom dijelu! Za razliku od toga, u zadnjem nastavku, mortalitet njegovih neprijatelja je vrlo (vrlo, vrlo) visok. 

Zašto to pišem? Kamo to sve vodi?

John Owen uspoređuje borbu protiv grijeha s borbom protiv stvarnog neprijatelja:

Ubijaš li grijeh? Je li to tvoj svakodnevni rad? Moraš se uvijek time baviti, dokle god  živiš; Nemoj uzimati niti jedan slobodan dan od tog posla; uvijek ubijaj grijeh ili će on ubijati tebe.

On čiji je zadatak ubiti neprijatelja, obavio je samo pola posla ako odustane prije nego je neprijatelj mrtav.

Ako je grijeh lukav, oprezan, snažan, i uvijek u poslu ubijanja naših duša, a mi smo lijeni, neoprezni, i budalasti u toj borbi, kako možemo očekivati pozitivan ishod?

Za one koji čeznu za oslobođenjem od zabrinjavajuću pobune grijeha, nema sigurnosti osim u stalnom ratovanju. 

Kada jadna bića [misli na kršćane] primaju udarac za udarcem, ranu za ranom, poraz za porazom, i nikada ne ustanu na žestoku obranu, kako mogu očekivati išta drugo osim da budu otvrdnuti  kroz prijevarnost grijeha, te da njihove duše nasmrt iskrvare?

Nećemo napredovati u svetosti ukoliko ne budemo hodali po trbusima [mrtvim tijelima] naših požudâ. Onaj tko ne ubija grijeh na svojem putu, ne napreduje u svojem putovanju.

Drugim rječima, kršćanin se ne smije ponašati milosrdno prema grijehu. Rambo je svoju superiornost nad protivnicima pokazao time što ih nije ubio iako je imao priliku. Rambo nije ubio svoje protivnike i to mu se kasnije osvetilo (Nemojte me krivo shvatiti, protivnik sam hladnokrvnog  ubojstva). Ova analogija ima svoje granice. Ukoliko poštedimo grijeh, ne pokazujemo superiornost nad njime, nego suprotno - njegovu superiornost nad nama. U svakodnevnoj borbi protiv grešnih požuda koje su u nama, moramo biti nemilosrdni. Ubij ili ćeš biti ubijen! 

I toga ima — pastor ateist

Donosim link na kratak članak o jednom nizozemskom pastoru koji se izjasnio kao ateist. Čak je i napisao knjigu pod naslovom: "Vjera u Boga koji ne postoji: manifest ateističkog pastora".

U svojoj knjizi, on tvrdi da nije potrebno vjerovati u postojanje Boga kako biste vjerovali u 'Boga'. Samoga sebe naziva ateističkim vjernikom. Ne zvuči li to jednostavno glupo?

Ono što me najviše zabrinjava, jeste činjenica da su nizozemske crkvene vlasti odlučile ne disciplinirati ga. 

Ljubav: impuls u mozgu ili odluka o djelovanju?

Znanstvenici su dokazali da je ljubav poseban osjećaj. Pročitao sam članak koji kaže da bezuvjetna ljubav “uključuje čak sedam područja u mozgu”, te da se ti “impulsi razlikuju od romantične i seksualne ljubavi što odvodi do zaključka da je bezuvjetna ljubav posve poseban osjećaj.” Prilično zanimljivo, zar ne?

Ipak, zaslužuju li ti “stručnjaci” naše povjerenje? Naime, promotrite li novine i časopise u posljednih nekoliko godina, vidjet ćete da “znanstvenici” i nisu toliko pouzdani. Dobar primjer toga su nedavna “otkrića” o crvenom mesu. Jedan mjesec je dobro za vas jesti puno crvenoga mesa, koje čak ima više nečega (što ne znam niti izgovoriti), od puno veće količine povrća.  Već sljedeći mjesec, previše crvenog mesa je opasno, jer povećava opasnost od raka. Ovo je samo jedan od mnogih primjera “znanstvene stručnosti”.

Osim toga, svaki put kada vidite ili čujete da se skupina znanstvenika složila oko nečega - odmah to odbacite kao laž. Naime, za znanost ne trebate odbor stručnjaka, niti njihovo slaganje. Ako je nešto znanstveno istina, onda je dovoljan jedan znanstvenik i njegov dokaz. To je znanost - dokazane činjenice, a ne glasanje i složnost.

Istinu o ljubavi nalazimo u knjizi koju je napisao izumitelj ljubavi. Ljubav je pojam o kojem najviše zna Bog, a njegovo objašnjenje ljubavi nalazimo u Bibliji.

1. Božja ljubav popraćena je djelovanjem

Ivan 3:16: “Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.”

1.Ivanova 4:9,10: “U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svog jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”

1.Ivanova 3:16: “Po tomu smo upoznali ljubav što je on za nas dao svoj život.”

Bog nije ljubio svijet i samo imao tople osjećaje oko srca, ili pojačanu moždanu aktivnost (što kao bestjelesni duh nije niti mogao imati), bez da je nešto učinio. On je poslao svog bezgrešnog sina među ljude koji su Isusa prezirali kao i Boga koji ga je poslao. Radi spasenja tih istih ljudi, Bog je svoj savršeni, pravedni gnjev izlio na svojeg ljubljenog sina, do te mjere da je Sin povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Primjetite da u tom trenutku, Boga nije zvao ocem. Isus je na sebi nosio grijehe onih koji će ga primiti kao svojeg Gospodina, i Otac ga je morao napustiti.

2. Bog nam naređuje da volimo

Ivan 13:34: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (također, Ivan 15:12)

Efežanima 5:25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio svoju Crkvu i sam sebe predao za nju.”

1.Ivanova 3:11: “Jer ovo je poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!”

1.Ivanova 4:11: “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.”

Uzmemo li u obzir dva čimbenika - Bog je suvereni stvoritelj i gospodar svemira, a imperativ označava naredbu - ovo nisu prijedlozi koje možemo, ali ne moramo vršiti. To su autoritativne naredbe, o kojima nema rasprave. Ovi stihovi nisu nejasni. Sviđalo se nama to ili ne, Božje izravne naredbe moramo izvršavati. Ako Bog naređuje da volimo, onda to nije nešto izvan naše kontrole. To je nešto što voljno možemo odlučiti činiti.

3. Naša ljubav mora biti popraćena djelovanjem

Ivan 14:15: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”

Ivan 14:21: “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.”

Ivan 14:23b: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ…”

1.Ivanova 3:18: ”Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.”

1.Ivanova 5:2,3: “Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.”

Bog nam ne naređuje da imamo impulse u mozgu, nego da djelujemo. Kao što je on djelovao i na taj način volio, jednako i mi moramo voljeti, ne ljubavlju koja je apstraktna, nego ljubavlju koja je konkretna.

*******

Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim ljubav prikazati kao nešto što moramo činiti koliko god nam to bilo teško. Moja poanta je ista kao i Isusova - sažetak cijelog Božjeg zakona je ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Međutim, odvojeno od Krista i bez prisustva Božjeg Duha u nama, nemoguće nam je ljubiti bezuvjetnom ljubavlju. Čak i kada neka ljubav tako izgleda, ona to nije, ako nema Krista. Imajmo uvijek na umu, da su sva čovjekova pravedna djela samo okaljane haljine (vidi Izaija 64:6, gdje prorok koristi riječi koje bismo mogli prevesti i ovako: “Sva naša ‘pravedna’ djela su kao upotrebljeni higijenski ulošci”).

Ipak, za otkupljene ljude postoji nada za pravu bezuvjetnu ljubav. Stihovi navedeni gore, ukazuju na to. 

Samo, nemojmo ljubav svesti na elektronski impuls u mozgu, pa čak niti na osjećaj “leptirića u trbuhu”. Ljubav je puno više, i traži puno više od nas. Svjetska ljubav je lagana - nije teško ostaviti bračnog partnera jer je “žar nestao”; Također, ako je ljubav nešto nad čime nemamo nadzor, onda nismo mi krivi što nemamo ljubavi. 

S druge strane, ljubav koja oponaša Božju, zahtijeva voljnu odluku, napor, žrtvu, odricanje… Ta ljubav je teška, ali je lagana. Razumijete?

Sedam misli o Božjoj svetosti

Čitam odlličnu knjigu — Jerry Bridges: "The Pursuit of Holiness" ("Potraga [ili težnja] za svetošću"), i preporučam svakom kršćaninu da ju pročita. 

Čitam ju polako i razmišljam o onome što čitam. Neke dijelove čak čitam i po nekoliko puta. Danas me navela na razmišljanje o dokazima Božje svetosti kroz povijest. Evo što sam razmišljao.

Božja svetost je središte povijesti i središte svemira. Božja svetost je nešto što čini postojanje onakvim kakvo jeste. Ako vam to zvuči previše apstraktno i filozofski, evo objašnjenja:

1. Božja svetost  je u Edenu razdvojila stvorena bića od Stvoritelja.

Postanak 3:17-24 pokazuje nam reakciju svetoga Boga na čin neposlušnosti Adama i Eve. Savršeno sveti Bog stvorio je savršeno svete ljude. Oni su izabrali grijeh. Zbog toga, nisu više mogli pred Boga.

2. Božja svetost je na Sinaju privremeno spojila osuđenog čovjeka i pravednog Suca,

tako što su nevine životinje svojim životom plaćale za grijehe koje je čovjek počinio. Krv nevinog bića pomirila je svetog Boga i ne-svetog čovjeka (cijeli Levitski zakonik, a pogotovo 16:29,30).

3. Božja svetost je na Sinaju također i udaljila iskvarenog čovjeka od svetog Zakonodavca.

Sklapajući savez s Izraelskim narodom, Bog je svoju svetost pokazao dajući Zakon koji je savršeno odražavao njegovu svetost. Taj Zakon je osudio (i još uvijek osuđuje) svakog čovjeka, jer nam je nemoguće u potpunosti ga ispuniti. Božji zahtvjev je: "Budite sveti jer sam ja svet!" (Levitski zakonik 11:44; 1. Petrova 1:15,16).

4. Božja svetost je približila milostivog Boga pobunjenim grešnicima.

Bog je poslao svojeg sina — Isusa Krista — među ljude. Njegovo ime je (na hebrejskom jeziku) Ješua - što znači: "Spasitelj" (Matej 1:21; Psalam 130:8). On je također nazvan i Emanuel, što znači: "Bog je s nama" (Matej 1:23; Izaija 7:14).

5. Božja milost je privremeno odvojila predstavnika ljudi od Boga.

Isus je ubijen na križu iako to nije zaslužio. Svojevoljno je dao svoj život kao otkup mjesto nas. Bog je na njemu kaznio naše mnoge, mnoge grijehe. U njemu je vidio našu nepravednost, da bi u nama mogao vidjeti njegovu pravednost. Isusa je to koštalo privremenog odvojenja od Oca (Marko 15:33,34).

6. Božja svetost je zauvijek spojila otkupljene grešnike i Boga koji ih je ljubio.

Isusova žrtva donijela je vječni život onima koji vjeruju u njega i koji mu predaju svoje živote. Ta žrtva je bila jednom zauvijek. Tko vjeruje u Isusa, neće mu biti suđeno, nego već sada prima vječni život (Ivan 3:18; Ivan 5:24; 1 Ivanova 5:13).

7. Božja svetost je zauvijek odvojila tvrdoglave, ponosne ljude od Boga.

Tko ne primi Kristovu žrtvu i ne podredi se njegovom autoritetu, na sebi prima pravednu kaznu za svoje grijehe. Na Božjem sudu će iskusiti gnjev svetog Boga prema grijehu (Ivan 3:16-18; Ivan 3:36).

Nekoliko misli...

Usred užurbane svakodnevice, zahvalan sam na malenom bloku kojega stalno nosim sa sobom i u kojeg pišem ideje, misli, podsjetnike, itd. 

Ovo što slijedi zapisao sam dok sam slušao odličnu propovijed o Djelima 16:16-34 (Oslobođenje Pavla i Sile iz tamnice, te spasenje tamničara i njegove obitelji).

Neke misli su moje, neke su bile propovjednikove.

Tamničar nije tražio Boga.

Ipak, razlog Pavlovog uhićenja je bio Božji naum spasenja tog bezbožnika, kako nam ostatak odlomka daje do znanja. Tamničar nije tražio Boga, ali je Bog tražio tamničara. Sveto pismo jasno uči, da nitko ne traži Boga (Rim.3:10-18). Ali, Bog je milostiv i spašava grešnike radi svoje milosti.

Bog je suveren. Vjerna služba potječe iz svijesti o tome.

To je jasno već i iz prethodne misli. Pavao i Sila svojim ponašanjem pokazuju nepokolebljivo pouzdanje u Božju suverenost — iako su nepravedno uhićeni, optuženi i pretučeni (nakon što su naviještali Božju riječ), oni pjevaju! Mole i pjesmom slave Gospodina (16:25)! Njih su dvojica mogli kukati i jadikovati radi svoje situacije. Mogli su zamjerati Bogu i prepirati se s njim. Na kraju krajeva, radili su ono što je On tražio od njih. Ali, oni pokazuju potpuno pouzdanje u Boga — u njegovu suverenost, mudrost, ljubav i vodstvo. Primjetite kako nitko od zatočenika nije pobjegao kada su se vrata otvorila! Ponašanje Pavla i Sile ostavilo je velik utjecaj na njih.

Razmislimo o našem životu: imamo li hrabrosti biti 100% vjerni Bogu ili ponekad idemo linijom manjeg otpora pod izgovorom da će nam to dati bolji kredibilitet kod ljudi kojima želimo svjedočiti? Ova dvojica išli su linijom većeg otpora i imali su pažnju mnogih ušiju.

Bog ne želi da njegovu poruku prenose krivi ljudi.

Prije nego su dospjeli u tamnicu, Pavao i Sila susreli su ropkinju opsjednutu demonom. Ona je rekla istinu. Ipak, Pavao ju je ukorio i istjerao demona iz nje. 

Poanta: Iako je poruka bila ispravna, prenositelj je bio pogrešan. Bog želi svoje evanđelje prenositi samo preko svetih ljudi. 

Primjena: Samo zato jer je netko dobar govornik, ne znači da bi trebao biti Božji glasnogovornik. Da budem određeniji: Bog je u Bibliji jasno zabranio da u crkvi propovijeda žena! To nema veze s njezinom vrijednošću, jer su pred Bogom i muškarac i žena jednaki. Ali, ima itekako veze s ulogom. Bez obzira koliko ona bila mudra, duhovna, pametna, praktična ili bilo što drugo, žena ne smije propovijedati. Isto vrijedi i za neke muškarce. Biblija jasno kaže da nemamo svi iste darove i da ne možemo svi biti učitelji. Božji glasnik mora imati određene karakteristike (1.Tim.3:1-7; Tit 1:5-9).

Čudesa nisu cilj, ona su sredstva.

Tamničar se nije obratio Bogu jer je vidio čudo. Zapravo, kada je vidio čudo (potres i otvorena vrata), htio se ubiti. On se obratio jer su mu objasnili Pismo (16:31,31). Današnji karizmatski kršćani naglašavaju čudesa a umanjuju važnost nauke. Ovaj odlomak pokazuje njihovu zabludu. 

Mi danas ne trebamo čudesna iscjeljenja, podizanje mrtvaca, govorenje jezika i sl. Mi danas trebamo jasno propovijedanje Biblije. Točka. Isus je činio mnoga čudesa, koja su zadivila ogromna mnoštva. Ali, samo je nekolicina istinski vjerovala u njega.

Reformacija koju trebamo zbog deformacije u kojoj živimo

Reformacija koju je pokrenuo Martin Luther, kada je 1517. godine na crkvena vrata u Wittenbergu zakucao svojih 95 teza u kojima ukazuje na pogrešnost papinskog rimokatoličkog sustava, bila je samo jedna u nizu. Naime, iako njegova reformacija nosi upravo to ime s velikim R, ona nije prva. Još od vremena Starog Zavjeta, Božji narod je imao razdoblja u kojima je u određenoj mjeri odlutao od Božje objave (Svetog Pisma). Svaki povratak ka Božjoj riječi bio je u pravom smislu upravo to – reformacija. 

Riječ "reformacija" označava obnovu, ponovno oblikovanje, povratak pravovjerju, povratak Bibliji. Reformacija je bila potrebna uvijek, kada je Božji narod izgubio svoju formu. Jedno takvo razdoblje je i ovo u kojem živimo. Danas nam je potrebna reformacija, jer je došlo do deformacije.

Najpoznatije reformacije koje se navode u Svetom pismu, kojima se Božji narod vratio Bogu, su ona pod Nehemijom (Neh. 8), ona pod kraljem Jošijom (2.Kr.22 i 23) i ona za vrijeme najpoznatije Pedesetnice (Dj. 2).

Ukoliko pozornije proučite navedene ulomke, primijetit ćete da im je zajednički jedan element (koji je, naravno, bio ključan i u Lutherovoj Reformaciji). Taj element je, zapravo, jedna radnja. Bez te radnje, niti u jednom od navedenih slučajeva ne bi došlo do reformacije. U svakom primjeru (biblijskom ili povijesnom), Božji narod se vratio Bogu jer su postojali ljudi koji su bili vjerni toj radnji, i to vjerni pod cijenu života. 

Ta radnja je sljedeća: 

1. Otvori Bibliju!
   
2. Pročitaj Bibliju!
   
3. Objasni Bibliju!

Bez ovoga, nema rasta u Božjoj Crkvi, niti brojčanog niti rasta u zrelosti.

Najočitiji primjer je onaj iz Nehemije 8. U njemu čitamo da je Nehemija oko sebe skupio ljude "koji su bili sposobni da ga razumiju" (8:2). Zatim je "otvorio knjigu naočigled svemu narodu" (8:5). Ključni stihovi poglavlja su 8:7,8, gdje čitamo da Nehemija i njegovi pomagači "objašnjavahu Zakon narodu... i čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita." Kasnije, čitamo da je došlo do probuđenja usnulog naroda, do pokajanja grešnog naroda, do reformacije deformiranog naroda "jer su shvatili riječi koje su im objavljene" (8:12).

Ljudi koji nas okružuju ne trebaju dobre priče iz naših osobnih iskustava s Bogom, niti zapanjujuće izvještaje o čudesima koje se događaju na drugom kraju svijeta, niti naše mišljenje o tome kako treba kršćansku ljubav ispoljavati u svakodnevnom životu. Oni trebaju vidjeti nas kako otvaramo Bibliju, čuti nas kako ju čitamo, i shvatiti nas dok ju objašnjavamo! Ništa više, ništa manje.

Poznavati i voljeti Boga

Slijedi dio članka iz ESV Study Bible:

"The study of theology is considered by many to be dry, boring, irrelevant, and complicated. But for those who want to know God, the study of theology is indispensable. The word “theology” comes from two Greek words, theos (“God”) andlogos (“word”). The study of theology is an effort to make definitive statements about God and his implications in an accurate, coherent, relevant way, based on God's self-revelations. Doctrine equips people to fulfill their primary purpose, which is to glorify and delight in God through a deep personal knowledge of him. Meaningful relationship with God is dependent on correct knowledge of him.

Any theological system that distinguishes between “rational propositions about God” and “a personal relationship with God” fails to see this necessary connection between love and knowledge. The capacity to love, enjoy, and tell others about a person is increased by greater knowledge of that person. Love and knowledge go hand in hand. Good lovers are students of the beloved. Knowledge of God is the goal of theology.

Knowledge without devotion is cold, dead orthodoxy. Devotion without knowledge is irrational instability. But true knowledge of God includes understanding everything from his perspective. Theology is learning to think God's thoughts after him. It is to learn what God loves and hates, and to see, hear, think, and act the way he does. Knowing how God thinks is the first step in becoming godly.

Many would like to think that just being a “good” person and “loving” God, without an emphasis on doctrine, is preferable. But being a good person can mean radically different things depending on what someone thinks “good” is, or what constitutes a “person.” Loving God will look very different depending on one's conception of “God” or “love.” The fundamental connections between belief and behavior, and between love and knowledge, demand a rigorous pursuit of truth for those wanting to love God and to be godly. Hebrews 5:11–6:3 teaches that deepening theological understanding equips one to be able to differentiate good from evil, and it exhorts believers to mature in their knowledge of God and his ways:

For though by this time you ought to be teachers, you need someone to teach you again the basic principles of the oracles of God. You need milk, not solid food, for everyone who lives on milk is unskilled in the word of righteousness, since he is a child. But solid food is for the mature, for those who have their powers of discernment trained by constant practice to distinguish good from evil. Therefore let us leave the elementary doctrine of Christ and go on to maturity (Heb. 5:12–6:1).

Good theology is based in the belief that God exists, is personal, can be known, and has revealed himself. These presuppositions motivate theologians to devote themselves to a passionate pursuit of knowledge from God's Word. Unfortunately, the word “theologian” is used almost exclusively for vocational theologians rather than for anyone earnestly devoted to knowing God. On one level everyone who thinks about God is a theologian. But a believer whose life is consumed with knowing his Lord is most certainly a theologian, and theologians are committed to truth.

Loving God means loving truth. God is a God of truth; he is truth. In Scripture, all three persons of the Trinity are vitally related to truth.

In light of this relationship between God and truth, it should be no surprise that the Great Commandment includes loving God with one's mind: “And you shall love the Lord your God with all your heart and with all your soul and with all your mind and with all your strength” (Mark 12:30, quoting Deut. 30:6). Fully loving God and obeying the Great Commandment requires actively engaging the mind in the pursuit of truth.

The second half of the Great Commandment—love your neighbor as yourself (Mark 12:31)—also requires a great commitment to truth. Love, kindness, and compassion must include profound concern that people understand the truth, since their lives depend on it. God meets man's greatest need of relationship with him through an understanding of truth: “Of his own will [God] brought us forth by the word of truth, that we should be a kind of firstfruits of his creatures” (James 1:18; cf. 1 Pet. 1:23). Sanctification also happens by means of the truth: “Sanctify them in the truth; your word is truth” (John 17:17; cf. Rom. 12:2). Authentic discipleship is marked by knowing and obeying truth: “If you abide in my word, you are truly my disciples, and you will know the truth, and the truth will set you free” (John 8:31–32). Therefore, loving others involves having a deep desire that they understand truth. This is the reason the Great Commission has a vital teaching element. Making disciples of Christ involves teaching them to observe all he has commanded (Matt. 28:20). Jesus wants people to understand and obey truth and thereby find life in him. Failure to care whether or not loved ones understand the truth is failure to care about their abundant and eternal lives. People are judged and go to hell because they fail to love and obey God's truth (2 Thess. 2:11–13; cf. Rom. 1:18, 21, 25; James 1:18; 1 Pet. 1:23)."

Supermarket crkva

S vremena na vrijeme, pročitam nešto što puno bolje izrazi moje ideje, mišljenja, vjerovanja, nego što bih ja to ikada mogao izraziti. Tada to podijelim s vama u kratkom citatu, koji možda ima, a možda i nema dodatne komentare s moje strane.  

Evo jednog:  

It is an amazing paradox that now, when we have more aids to teaching the Bible and more opportunity to understand Christian truth than ever before we are arguably one of the most biblically ignorant generations for centuries. 

... 

...one of the reasons why we have problems is that we are all customers and consumers now, and many of our churches are run as though they are spiritual supermarkets. People come in and they want to be pleased with the service they receive. They really come to purchase the commodities and the brands they think they need.

– Jackman, David (2002). From Text to Sermon. 

U Phillip, William (ur.), The Practical Preacher (str. 50, 51). 

London: Proclamation Trust Media.

Drugim riječima, neki kršćani ne žele slušati o grijehu, osudi, krivnji, kazni, paklu i Božjem gnjevu. Biblija se filtrira i takvi odlomci se zaobilaze. 

Međutim, crkva ne postoji da bi ugađala grešnicima. Evanđelje je, samo po sebi, uvredljivo. To i jest poanta. Ili ćeš se podrediti cijeloj Božjoj riječi, ili ćeš ju odbaciti. To je Božji test.

Ali, što mislite, koje crkve su “uspješnije”? One koje rade stvari na Božji način, ili one koje ugađaju ljudima? Stavio sam riječ “uspješnije” pod navodnike jer pravi uspjeh crkve nije ni veliki broj ljudi, ni velika zgrada u kojoj se oni sastaju, niti bilo što drugo, osim prijanjanja uz Božju riječ. Ako crkva odstupi od Biblije i milimetar, ona je doživjela neuspjeh.

(Photo: /dave/null)

Malo nas je, al' nas ima...

Upravo sam, uz jutarnju kavu, pročitao odličan članak. Ako ste OK s engleskim jezikom, odvojite 5 minuta i pročitajte ga (ako vam je engleski problem, javite mi se - mogu vam ga prevesti).  

Članak se nalazi ovdje.

Jedno, ali vrijedno.

Trenutno radim prijelom za novu knjigu, koja bi uskoro trebala izići na tržište. Autor knjige je Stephen J. Lawson, a naslov je “Savršeno sigurni” (Absolutely Sure). Tema knjige me navela na sljedeće razmišljanje.

Postoji jedna ključna razlika između svih svjetskih lažnih religija i istinskog puta k Bogu kroz Isusa Krista. Radosna vijest Isusa Krista po jednoj se činjenici bitno razlikuje od religija koje su plod ljudske mašte. Ono što povezuje rimokatolika, muslimana, budistu, hinduistu, židova, jehovinog svjedoka, adventistu – ili pripadnika bilo koje druge religije u kojoj čovjek mora zaslužiti svoje spasenje – jeste strah, nesigurnost, neznanje. Nitko od njih nije siguran je li uspio u svojim naporima sve do trenutka smrti. Nikada ne znaju jesu li učinili dovoljno dobrih djela, prehodali dovoljno hodočašća, jesu li izrekli dovoljan broj zdravomarija i očenaša, zapalili dovoljno svijeća, prebrali dovoljno krunica, odgladovali dovoljno postova, … Jednostavno ne znaju. I zbog toga strahuju.

S druge strane, Biblija nas uči da onaj tko primi oproštenje grijeha prilikom pokajanja i vjere u Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo na križu, može i treba biti siguran. Savršeno siguran. Pitanje njegovog vječnog odredišta je rješeno. Taj upitnik je zamijenjen uskličnikom. Učenik Isusa Krista – Božjeg Sina – ne mora se brinuti niti strahovati. 

Ipak, postoje kršćani koji čine nešto nezdravo. Iz nekog razloga, oni strahuju. Boje se da im nešto nedostaje. Zbunjeni događajima koji se događaju među drugim “kršćanima”, oni se osjećaju nedovoljno predanima. Možda misle ovako: “Zašto neki kršćani čine nevjerojatna čudesna djela i imaju jaku vjeru, mole predivne molitve, imaju čvrsto pouzdanje, itd., a ja sam slab, neodlučan, mlak, bojažljiv, beskoristan, kolebljiv? Nešto očigledno nije u redu sa mnom. Nešto mi nedostaje.”

Zbog takvog načina razmišljanja, mnogi počinju govoriti o ponovnom predanju Bogu. Ponovnoj odluci, koja je ovaj put bolja, jača, revnija. Oni kažu: “Ponovo predajem svoj život Bogu na službu, ali ovaj put zaista mislim ozbiljno.” Na prvi pogled, ovo izgleda potpuno bezopasno i zaslužuje pohvalu. No, je li zaista tako?

Ukoliko Bog od nas očekuje nekakvo dodatno predanje, kada je dovoljno? Koliko puta mu se moraš predati, da bi to bilo konačno? Koliko puta Božji Duh mora doći u tebe, da bi dobio trajni boravak?

Ispravan odgovor je: SAMO JEDNOM. 

Biblija nas uči: “Obratite se… tako ćete primiti dar – Duha Svetoga” (Dj. 2:38). Isto tako: “U njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom svetim, obećanim” (Ef.1:13). Primjećujete li da, u prvom citatu, Petar kaže da Duha dobivamo onda kada se obratimo. Točno tada. I to svi koji se obrate. U drugom citatu (iz Poslanice Efežanima), Pavao piše da su svi koji su prigrlili vjeru, zapečaćeni Duhom svetim. Svi, ne neki posebni vjernici koji su se posebno predali ili su posebno odlučili slijediti Boga. 

Možda najvažnije, Rimljanima 8:9 piše: “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” 

Prema tome, ne postoje nikakva ponovna predanja, jača priznanja. Ne postoje obični i posebni kršćani. Postoje samo pravi i lažni. Oni koji imaju Duha i oni koji ga nemaju.

Trebamo se zapitati: Ako govorimo da jedno priznavanje grijeha, pokajanje za njih i predanje Isusu ne pribavlja savršenu sigurnost, nego nakon toga treba nekoliko puta donositi nekakvu dodatnu odluku, nije li to neko drugo evanđelje? Nije li to drugačije evanđelje od onoga kojega su propovijedali Isus i apostoli?

Predanje Bogu mora biti jedno, ali vrijedno.

(Photo: benefit of hindsight)

(Ne)mudra molitva

Ovih dana razmišljam o nekoliko biblijskih odlomaka, vezanih uz Duha Svetog, njegovu ulogu i našu vezu s njime. Sjetio sam se da knjiga Pronađena: Božja volja (autor: John Macarthur; možete ju naručiti ovdje) ima dobar dio o tome. Citiram:

Što znači biti ispunjen Duhom? Dopusti da ti dam kratku lekciju iz teologije. Nazvat ćemo je teologijom Duhom ispunjenog života. Kada si bio spašen, onoga trenutka kada si primio Isusa Krista Sveti Duh je došao živjeti u tebi. Ne postoji kršćanin koji ne posjeduje Svetoga Duha. “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov” (Rim. 8:9; vidi i 1Kor. 6:19; 12:12,13). Ipak, začuđujuće je koliki broj kršćana misli da nema Duha Svetoga.

Ponekad, sjedeći u crkvi, znao bih čuti iskrene ljude kako se mole: “O Bože, pošalji svoga Duha!”, i tada bih u sebi mislio: “Ne, On je ovdje. On je ovdje!” Čuo sam ljude kako mole: “Bože, daj mi više svoga Duha!”, kao da on dolazi u dozama.

Sveti Duh je osoba. On živi u tebi. “Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?” (1Kor. 6:19). Toliko puta tražimo ono što već imamo! Molimo se za Duha Svetoga, a On je već ovdje!

Jesi li ikada analizirao svoje molitve?

Moliš: “Bože, daj mi više ljubavi za toga i toga”. Biblija kaže da “je ljubav Božja izlivena u našim srcima” (Rim. 5:5).

Kažeš: “Bože, trebam više milosti”: Bog kaže da nam je milost, koju nam je On dao, dovoljna (2Kor. 12:9).

Jecaš: “O, Gospode, trebam više snage”. Biblija kaže da možeš “sve u Kristu koji” ti daje snagu (Fil. 4:13).

“O Bože, vodi me”, kažeš. A On misli: “Pokušavam. Zašto me ne slijediš?”

Plačeš: “Bože potrebna mi je sila.” Ti zapravo imaš tu silu otkako je Duh sveti sišao na tebe (Dj.1:8).

Poput zaboravnog čovjeka koji po cijeloj kući traži naočale koje su mu cijelo vrijeme na glavi, molimo za nešto što već imamo. Trošimo dah, koji smo mogli utrošiti moleći za nešto što zaista trebamo, a nemamo (mudrost, na primjer).

(Photo: CatDancing)