Jedno, ali vrijedno.

Trenutno radim prijelom za novu knjigu, koja bi uskoro trebala izići na tržište. Autor knjige je Stephen J. Lawson, a naslov je “Savršeno sigurni” (Absolutely Sure). Tema knjige me navela na sljedeće razmišljanje.

Postoji jedna ključna razlika između svih svjetskih lažnih religija i istinskog puta k Bogu kroz Isusa Krista. Radosna vijest Isusa Krista po jednoj se činjenici bitno razlikuje od religija koje su plod ljudske mašte. Ono što povezuje rimokatolika, muslimana, budistu, hinduistu, židova, jehovinog svjedoka, adventistu – ili pripadnika bilo koje druge religije u kojoj čovjek mora zaslužiti svoje spasenje – jeste strah, nesigurnost, neznanje. Nitko od njih nije siguran je li uspio u svojim naporima sve do trenutka smrti. Nikada ne znaju jesu li učinili dovoljno dobrih djela, prehodali dovoljno hodočašća, jesu li izrekli dovoljan broj zdravomarija i očenaša, zapalili dovoljno svijeća, prebrali dovoljno krunica, odgladovali dovoljno postova, … Jednostavno ne znaju. I zbog toga strahuju.

S druge strane, Biblija nas uči da onaj tko primi oproštenje grijeha prilikom pokajanja i vjere u Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo na križu, može i treba biti siguran. Savršeno siguran. Pitanje njegovog vječnog odredišta je rješeno. Taj upitnik je zamijenjen uskličnikom. Učenik Isusa Krista – Božjeg Sina – ne mora se brinuti niti strahovati. 

Ipak, postoje kršćani koji čine nešto nezdravo. Iz nekog razloga, oni strahuju. Boje se da im nešto nedostaje. Zbunjeni događajima koji se događaju među drugim “kršćanima”, oni se osjećaju nedovoljno predanima. Možda misle ovako: “Zašto neki kršćani čine nevjerojatna čudesna djela i imaju jaku vjeru, mole predivne molitve, imaju čvrsto pouzdanje, itd., a ja sam slab, neodlučan, mlak, bojažljiv, beskoristan, kolebljiv? Nešto očigledno nije u redu sa mnom. Nešto mi nedostaje.”

Zbog takvog načina razmišljanja, mnogi počinju govoriti o ponovnom predanju Bogu. Ponovnoj odluci, koja je ovaj put bolja, jača, revnija. Oni kažu: “Ponovo predajem svoj život Bogu na službu, ali ovaj put zaista mislim ozbiljno.” Na prvi pogled, ovo izgleda potpuno bezopasno i zaslužuje pohvalu. No, je li zaista tako?

Ukoliko Bog od nas očekuje nekakvo dodatno predanje, kada je dovoljno? Koliko puta mu se moraš predati, da bi to bilo konačno? Koliko puta Božji Duh mora doći u tebe, da bi dobio trajni boravak?

Ispravan odgovor je: SAMO JEDNOM. 

Biblija nas uči: “Obratite se… tako ćete primiti dar – Duha Svetoga” (Dj. 2:38). Isto tako: “U njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom svetim, obećanim” (Ef.1:13). Primjećujete li da, u prvom citatu, Petar kaže da Duha dobivamo onda kada se obratimo. Točno tada. I to svi koji se obrate. U drugom citatu (iz Poslanice Efežanima), Pavao piše da su svi koji su prigrlili vjeru, zapečaćeni Duhom svetim. Svi, ne neki posebni vjernici koji su se posebno predali ili su posebno odlučili slijediti Boga. 

Možda najvažnije, Rimljanima 8:9 piše: “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” 

Prema tome, ne postoje nikakva ponovna predanja, jača priznanja. Ne postoje obični i posebni kršćani. Postoje samo pravi i lažni. Oni koji imaju Duha i oni koji ga nemaju.

Trebamo se zapitati: Ako govorimo da jedno priznavanje grijeha, pokajanje za njih i predanje Isusu ne pribavlja savršenu sigurnost, nego nakon toga treba nekoliko puta donositi nekakvu dodatnu odluku, nije li to neko drugo evanđelje? Nije li to drugačije evanđelje od onoga kojega su propovijedali Isus i apostoli?

Predanje Bogu mora biti jedno, ali vrijedno.

(Photo: benefit of hindsight)