Reformacija koju trebamo zbog deformacije u kojoj živimo

Reformacija koju je pokrenuo Martin Luther, kada je 1517. godine na crkvena vrata u Wittenbergu zakucao svojih 95 teza u kojima ukazuje na pogrešnost papinskog rimokatoličkog sustava, bila je samo jedna u nizu. Naime, iako njegova reformacija nosi upravo to ime s velikim R, ona nije prva. Još od vremena Starog Zavjeta, Božji narod je imao razdoblja u kojima je u određenoj mjeri odlutao od Božje objave (Svetog Pisma). Svaki povratak ka Božjoj riječi bio je u pravom smislu upravo to – reformacija. 

Riječ "reformacija" označava obnovu, ponovno oblikovanje, povratak pravovjerju, povratak Bibliji. Reformacija je bila potrebna uvijek, kada je Božji narod izgubio svoju formu. Jedno takvo razdoblje je i ovo u kojem živimo. Danas nam je potrebna reformacija, jer je došlo do deformacije.

Najpoznatije reformacije koje se navode u Svetom pismu, kojima se Božji narod vratio Bogu, su ona pod Nehemijom (Neh. 8), ona pod kraljem Jošijom (2.Kr.22 i 23) i ona za vrijeme najpoznatije Pedesetnice (Dj. 2).

Ukoliko pozornije proučite navedene ulomke, primijetit ćete da im je zajednički jedan element (koji je, naravno, bio ključan i u Lutherovoj Reformaciji). Taj element je, zapravo, jedna radnja. Bez te radnje, niti u jednom od navedenih slučajeva ne bi došlo do reformacije. U svakom primjeru (biblijskom ili povijesnom), Božji narod se vratio Bogu jer su postojali ljudi koji su bili vjerni toj radnji, i to vjerni pod cijenu života. 

Ta radnja je sljedeća: 

1. Otvori Bibliju!
   
2. Pročitaj Bibliju!
   
3. Objasni Bibliju!

Bez ovoga, nema rasta u Božjoj Crkvi, niti brojčanog niti rasta u zrelosti.

Najočitiji primjer je onaj iz Nehemije 8. U njemu čitamo da je Nehemija oko sebe skupio ljude "koji su bili sposobni da ga razumiju" (8:2). Zatim je "otvorio knjigu naočigled svemu narodu" (8:5). Ključni stihovi poglavlja su 8:7,8, gdje čitamo da Nehemija i njegovi pomagači "objašnjavahu Zakon narodu... i čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita." Kasnije, čitamo da je došlo do probuđenja usnulog naroda, do pokajanja grešnog naroda, do reformacije deformiranog naroda "jer su shvatili riječi koje su im objavljene" (8:12).

Ljudi koji nas okružuju ne trebaju dobre priče iz naših osobnih iskustava s Bogom, niti zapanjujuće izvještaje o čudesima koje se događaju na drugom kraju svijeta, niti naše mišljenje o tome kako treba kršćansku ljubav ispoljavati u svakodnevnom životu. Oni trebaju vidjeti nas kako otvaramo Bibliju, čuti nas kako ju čitamo, i shvatiti nas dok ju objašnjavamo! Ništa više, ništa manje.

Poznavati i voljeti Boga

Slijedi dio članka iz ESV Study Bible:

"The study of theology is considered by many to be dry, boring, irrelevant, and complicated. But for those who want to know God, the study of theology is indispensable. The word “theology” comes from two Greek words, theos (“God”) andlogos (“word”). The study of theology is an effort to make definitive statements about God and his implications in an accurate, coherent, relevant way, based on God's self-revelations. Doctrine equips people to fulfill their primary purpose, which is to glorify and delight in God through a deep personal knowledge of him. Meaningful relationship with God is dependent on correct knowledge of him.

Any theological system that distinguishes between “rational propositions about God” and “a personal relationship with God” fails to see this necessary connection between love and knowledge. The capacity to love, enjoy, and tell others about a person is increased by greater knowledge of that person. Love and knowledge go hand in hand. Good lovers are students of the beloved. Knowledge of God is the goal of theology.

Knowledge without devotion is cold, dead orthodoxy. Devotion without knowledge is irrational instability. But true knowledge of God includes understanding everything from his perspective. Theology is learning to think God's thoughts after him. It is to learn what God loves and hates, and to see, hear, think, and act the way he does. Knowing how God thinks is the first step in becoming godly.

Many would like to think that just being a “good” person and “loving” God, without an emphasis on doctrine, is preferable. But being a good person can mean radically different things depending on what someone thinks “good” is, or what constitutes a “person.” Loving God will look very different depending on one's conception of “God” or “love.” The fundamental connections between belief and behavior, and between love and knowledge, demand a rigorous pursuit of truth for those wanting to love God and to be godly. Hebrews 5:11–6:3 teaches that deepening theological understanding equips one to be able to differentiate good from evil, and it exhorts believers to mature in their knowledge of God and his ways:

For though by this time you ought to be teachers, you need someone to teach you again the basic principles of the oracles of God. You need milk, not solid food, for everyone who lives on milk is unskilled in the word of righteousness, since he is a child. But solid food is for the mature, for those who have their powers of discernment trained by constant practice to distinguish good from evil. Therefore let us leave the elementary doctrine of Christ and go on to maturity (Heb. 5:12–6:1).

Good theology is based in the belief that God exists, is personal, can be known, and has revealed himself. These presuppositions motivate theologians to devote themselves to a passionate pursuit of knowledge from God's Word. Unfortunately, the word “theologian” is used almost exclusively for vocational theologians rather than for anyone earnestly devoted to knowing God. On one level everyone who thinks about God is a theologian. But a believer whose life is consumed with knowing his Lord is most certainly a theologian, and theologians are committed to truth.

Loving God means loving truth. God is a God of truth; he is truth. In Scripture, all three persons of the Trinity are vitally related to truth.

In light of this relationship between God and truth, it should be no surprise that the Great Commandment includes loving God with one's mind: “And you shall love the Lord your God with all your heart and with all your soul and with all your mind and with all your strength” (Mark 12:30, quoting Deut. 30:6). Fully loving God and obeying the Great Commandment requires actively engaging the mind in the pursuit of truth.

The second half of the Great Commandment—love your neighbor as yourself (Mark 12:31)—also requires a great commitment to truth. Love, kindness, and compassion must include profound concern that people understand the truth, since their lives depend on it. God meets man's greatest need of relationship with him through an understanding of truth: “Of his own will [God] brought us forth by the word of truth, that we should be a kind of firstfruits of his creatures” (James 1:18; cf. 1 Pet. 1:23). Sanctification also happens by means of the truth: “Sanctify them in the truth; your word is truth” (John 17:17; cf. Rom. 12:2). Authentic discipleship is marked by knowing and obeying truth: “If you abide in my word, you are truly my disciples, and you will know the truth, and the truth will set you free” (John 8:31–32). Therefore, loving others involves having a deep desire that they understand truth. This is the reason the Great Commission has a vital teaching element. Making disciples of Christ involves teaching them to observe all he has commanded (Matt. 28:20). Jesus wants people to understand and obey truth and thereby find life in him. Failure to care whether or not loved ones understand the truth is failure to care about their abundant and eternal lives. People are judged and go to hell because they fail to love and obey God's truth (2 Thess. 2:11–13; cf. Rom. 1:18, 21, 25; James 1:18; 1 Pet. 1:23)."

Supermarket crkva

S vremena na vrijeme, pročitam nešto što puno bolje izrazi moje ideje, mišljenja, vjerovanja, nego što bih ja to ikada mogao izraziti. Tada to podijelim s vama u kratkom citatu, koji možda ima, a možda i nema dodatne komentare s moje strane.  

Evo jednog:  

It is an amazing paradox that now, when we have more aids to teaching the Bible and more opportunity to understand Christian truth than ever before we are arguably one of the most biblically ignorant generations for centuries. 

... 

...one of the reasons why we have problems is that we are all customers and consumers now, and many of our churches are run as though they are spiritual supermarkets. People come in and they want to be pleased with the service they receive. They really come to purchase the commodities and the brands they think they need.

– Jackman, David (2002). From Text to Sermon. 

U Phillip, William (ur.), The Practical Preacher (str. 50, 51). 

London: Proclamation Trust Media.

Drugim riječima, neki kršćani ne žele slušati o grijehu, osudi, krivnji, kazni, paklu i Božjem gnjevu. Biblija se filtrira i takvi odlomci se zaobilaze. 

Međutim, crkva ne postoji da bi ugađala grešnicima. Evanđelje je, samo po sebi, uvredljivo. To i jest poanta. Ili ćeš se podrediti cijeloj Božjoj riječi, ili ćeš ju odbaciti. To je Božji test.

Ali, što mislite, koje crkve su “uspješnije”? One koje rade stvari na Božji način, ili one koje ugađaju ljudima? Stavio sam riječ “uspješnije” pod navodnike jer pravi uspjeh crkve nije ni veliki broj ljudi, ni velika zgrada u kojoj se oni sastaju, niti bilo što drugo, osim prijanjanja uz Božju riječ. Ako crkva odstupi od Biblije i milimetar, ona je doživjela neuspjeh.

(Photo: /dave/null)

Malo nas je, al' nas ima...

Upravo sam, uz jutarnju kavu, pročitao odličan članak. Ako ste OK s engleskim jezikom, odvojite 5 minuta i pročitajte ga (ako vam je engleski problem, javite mi se - mogu vam ga prevesti).  

Članak se nalazi ovdje.

Jedno, ali vrijedno.

Trenutno radim prijelom za novu knjigu, koja bi uskoro trebala izići na tržište. Autor knjige je Stephen J. Lawson, a naslov je “Savršeno sigurni” (Absolutely Sure). Tema knjige me navela na sljedeće razmišljanje.

Postoji jedna ključna razlika između svih svjetskih lažnih religija i istinskog puta k Bogu kroz Isusa Krista. Radosna vijest Isusa Krista po jednoj se činjenici bitno razlikuje od religija koje su plod ljudske mašte. Ono što povezuje rimokatolika, muslimana, budistu, hinduistu, židova, jehovinog svjedoka, adventistu – ili pripadnika bilo koje druge religije u kojoj čovjek mora zaslužiti svoje spasenje – jeste strah, nesigurnost, neznanje. Nitko od njih nije siguran je li uspio u svojim naporima sve do trenutka smrti. Nikada ne znaju jesu li učinili dovoljno dobrih djela, prehodali dovoljno hodočašća, jesu li izrekli dovoljan broj zdravomarija i očenaša, zapalili dovoljno svijeća, prebrali dovoljno krunica, odgladovali dovoljno postova, … Jednostavno ne znaju. I zbog toga strahuju.

S druge strane, Biblija nas uči da onaj tko primi oproštenje grijeha prilikom pokajanja i vjere u Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo na križu, može i treba biti siguran. Savršeno siguran. Pitanje njegovog vječnog odredišta je rješeno. Taj upitnik je zamijenjen uskličnikom. Učenik Isusa Krista – Božjeg Sina – ne mora se brinuti niti strahovati. 

Ipak, postoje kršćani koji čine nešto nezdravo. Iz nekog razloga, oni strahuju. Boje se da im nešto nedostaje. Zbunjeni događajima koji se događaju među drugim “kršćanima”, oni se osjećaju nedovoljno predanima. Možda misle ovako: “Zašto neki kršćani čine nevjerojatna čudesna djela i imaju jaku vjeru, mole predivne molitve, imaju čvrsto pouzdanje, itd., a ja sam slab, neodlučan, mlak, bojažljiv, beskoristan, kolebljiv? Nešto očigledno nije u redu sa mnom. Nešto mi nedostaje.”

Zbog takvog načina razmišljanja, mnogi počinju govoriti o ponovnom predanju Bogu. Ponovnoj odluci, koja je ovaj put bolja, jača, revnija. Oni kažu: “Ponovo predajem svoj život Bogu na službu, ali ovaj put zaista mislim ozbiljno.” Na prvi pogled, ovo izgleda potpuno bezopasno i zaslužuje pohvalu. No, je li zaista tako?

Ukoliko Bog od nas očekuje nekakvo dodatno predanje, kada je dovoljno? Koliko puta mu se moraš predati, da bi to bilo konačno? Koliko puta Božji Duh mora doći u tebe, da bi dobio trajni boravak?

Ispravan odgovor je: SAMO JEDNOM. 

Biblija nas uči: “Obratite se… tako ćete primiti dar – Duha Svetoga” (Dj. 2:38). Isto tako: “U njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom svetim, obećanim” (Ef.1:13). Primjećujete li da, u prvom citatu, Petar kaže da Duha dobivamo onda kada se obratimo. Točno tada. I to svi koji se obrate. U drugom citatu (iz Poslanice Efežanima), Pavao piše da su svi koji su prigrlili vjeru, zapečaćeni Duhom svetim. Svi, ne neki posebni vjernici koji su se posebno predali ili su posebno odlučili slijediti Boga. 

Možda najvažnije, Rimljanima 8:9 piše: “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” 

Prema tome, ne postoje nikakva ponovna predanja, jača priznanja. Ne postoje obični i posebni kršćani. Postoje samo pravi i lažni. Oni koji imaju Duha i oni koji ga nemaju.

Trebamo se zapitati: Ako govorimo da jedno priznavanje grijeha, pokajanje za njih i predanje Isusu ne pribavlja savršenu sigurnost, nego nakon toga treba nekoliko puta donositi nekakvu dodatnu odluku, nije li to neko drugo evanđelje? Nije li to drugačije evanđelje od onoga kojega su propovijedali Isus i apostoli?

Predanje Bogu mora biti jedno, ali vrijedno.

(Photo: benefit of hindsight)

(Ne)mudra molitva

Ovih dana razmišljam o nekoliko biblijskih odlomaka, vezanih uz Duha Svetog, njegovu ulogu i našu vezu s njime. Sjetio sam se da knjiga Pronađena: Božja volja (autor: John Macarthur; možete ju naručiti ovdje) ima dobar dio o tome. Citiram:

Što znači biti ispunjen Duhom? Dopusti da ti dam kratku lekciju iz teologije. Nazvat ćemo je teologijom Duhom ispunjenog života. Kada si bio spašen, onoga trenutka kada si primio Isusa Krista Sveti Duh je došao živjeti u tebi. Ne postoji kršćanin koji ne posjeduje Svetoga Duha. “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov” (Rim. 8:9; vidi i 1Kor. 6:19; 12:12,13). Ipak, začuđujuće je koliki broj kršćana misli da nema Duha Svetoga.

Ponekad, sjedeći u crkvi, znao bih čuti iskrene ljude kako se mole: “O Bože, pošalji svoga Duha!”, i tada bih u sebi mislio: “Ne, On je ovdje. On je ovdje!” Čuo sam ljude kako mole: “Bože, daj mi više svoga Duha!”, kao da on dolazi u dozama.

Sveti Duh je osoba. On živi u tebi. “Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?” (1Kor. 6:19). Toliko puta tražimo ono što već imamo! Molimo se za Duha Svetoga, a On je već ovdje!

Jesi li ikada analizirao svoje molitve?

Moliš: “Bože, daj mi više ljubavi za toga i toga”. Biblija kaže da “je ljubav Božja izlivena u našim srcima” (Rim. 5:5).

Kažeš: “Bože, trebam više milosti”: Bog kaže da nam je milost, koju nam je On dao, dovoljna (2Kor. 12:9).

Jecaš: “O, Gospode, trebam više snage”. Biblija kaže da možeš “sve u Kristu koji” ti daje snagu (Fil. 4:13).

“O Bože, vodi me”, kažeš. A On misli: “Pokušavam. Zašto me ne slijediš?”

Plačeš: “Bože potrebna mi je sila.” Ti zapravo imaš tu silu otkako je Duh sveti sišao na tebe (Dj.1:8).

Poput zaboravnog čovjeka koji po cijeloj kući traži naočale koje su mu cijelo vrijeme na glavi, molimo za nešto što već imamo. Trošimo dah, koji smo mogli utrošiti moleći za nešto što zaista trebamo, a nemamo (mudrost, na primjer).

(Photo: CatDancing)

Rupa u povijesti

U prethodnim stoljećima i desetljećima živjeli su kršćani koji su bili vjerni Bogu i njegovoj Riječi. Kako znamo? Ostavili su trag.

Propovjednici, učitelji i teolozi pisali su propovijedi, članke, knjige, komentare, bilješke na ubrusima... Bilo što. Ali su pisali. Naoružani Biblijom i vjerom ostavili su trag u povijesti. Utjecali su na društvo, te nisu dopustili da društvo utječe na njih. Oduprli su se novim i novijim trendovima koji su bili protivni biblijskom učenju.

Njihova praksa možda nije bila prijateljski nastrojena prema šumama, ali je bila dobra.

U naše vrijeme  (u društvu koje je tehnološki naprednije), suočeni smo s rizikom da napravimo rupu u povijesti. Dok sve moguće religije i "kršćanske" frakcije pišu, tiskaju i izdaju naveliko i naširoko, biblijsko-protestantsko-konzervativno kršćanstvo ima sitan glasić kojeg se jedva čuje. Za nekoliko desetljeća biti će pravi izazov dokazati da smo uopće i postojali u ovom razdoblju. 

Zato pišem ovaj blog. S nadom da će, barem donekle, popuniti rupu i ostaviti trag. 

Da bi svijet znao da nas ima i da nećemo raditi kompromise.

(Photo: hey mr glen)

Alarm! Alarm!

Božja crkva je u opasnosti. Naglasak je na riječi "Božja". Ona druga, crkva koju gradi čovjek... ona nije u opasnosti. Naprotiv, ona raste i uspijeva. 

Prosječan hrvatski kršćanin opasno prihvaća sve što mu se servira, bez provjere. Biblija više nije toliko autoritativna... teologija je nešto suhoparno, nevažno... nauka samo ometa ljubav... 

Ovaj blog nastao je iz zabrinutosti zbog takve situacije. Dakako, nisam zabrinut za opstanak Božje crkve (upravo zato jer je Bog taj koji ju gradi). Ali, zabrinut sam za njezinu čistoću. Pod utjecajem trendova uvezenih iz drugih zemalja (uglavnom iz SAD-a), biblijsko-protestantsko-konzervativno kršćanstvo je skoro na izumiranju.

Postovi na ovom blogu imaju nekoliko svrha:

• tumačenje Božje Riječi radi naviještanja Božje poruke spasenja nevjernicima (Rim.10:9-14);
• pouka, ukor, popravljanje, odgajanje, ohrabrenje i izgradnja vjernika (2Tim.3:16,17; Kol.2:28);
• suzbijanja krivih učenja lažnih učitelja (Juda 1:3,4);
  

Povremeno, na blogu ću objaviti (pozitivne ili negativne) kritike knjiga koje čitam ili koje se čitaju među hrvatskim kršćanima. Također, tu i tamo ću objaviti komentar na neku propovijed, film, ideju, članak, itd. Pravo na slobodu govora u ovoj demokratskoj zemlji, iskoristiti ću do maksimuma. 

Komentare pozivam. Neslaganje prihvaćam. Rasprave potičem. 

(Photo: Roger B.)