Propovijedanje istine = uspješno propovijedanje

Jedan prijatelj me je potaknuo na razmišljanje. Jona je istovremeno bio i užasan propovjednik, ali i nevjerojatno uspješan.

S jedne strane, Jona je odbio poslušati Božji poziv koji ga je slao u Ninivu (Jona 1:1-3). Vijest o nadolazećem Božjem sudu zbog njihovih grijehâ, Jonu je čak razveselila. On je mrzio Ninivljane. Zaslužili su smrt. Otići k njima kako bi ih upozorio na Božji gnjev, u njegovoj glavi istovremeno je bilo traćenje vremena, ali i nešto što je potencijalno opasno. Što ako se oni pokaju (4:1.3)?

Ipak, Bog je ostvario svoj naum - doveo je Jonu do Ninive (1:4; 2:1; 2:11), navijestio je svoju poruku po svojem glasniku (3:1-5), izlio je svoju milost na grešnike i spasio ih od vječne propasti (3:10; usp. Matej 12:41).

Jonino ponašanje u cijeloj situaciji, a pogotovo nakon sprovođenja Božjeg nauma spasenja, pokazuje nam da je bio propovjednik bez ljubavi. Niti je volio svoju publiku, niti je volio svoju poruku, niti je volio svojeg Gospodara koji ga je poslao. Ipak, kao alat u rukama suverenog Boga, poslužio je svrsi.

Često se čuje uzdah nekih suvremenih propovjednika koji pozivaju na rast ljubavi pod cijenu istine. Mnogi potiču na ublaživanje poruke, kako ne bismo uplašili, naljutili ili —najgore od svega— uvrijedili svoje slušatelje. Bolje je ne govoriti o Božjoj pravednosti, srdžbi, sudu - govore nam pobornici ovakve filozofije. Trebamo rijeđe ljudima govoriti o njihovim grijesima, a češće o ljubavi koju Bog osjeća prema njima - nadalje nas potiču. Jesu li ti ljudi u pravu?

Jona nije volio, ali je rekao istinu. Ninivljane nije trebala spasiti Jonina ljubav, nego Božja istina.

Naravno, ne zalažem se za manjak ljubavi prema ljudima kojima naviještamo evanđelje. Dopustite da ponovim: ne borim se protiv ljubavi. Ipak, ono protiv čega se borim, filozofija je koja tvrdi da je ljubav važnija od istine. Takva filozofija ne razumije pravu, Božju definiciju ljubavi, niti pravu, Božju definiciju istine.

Reći istinu, najbolji je način na koji možemo iskazati ljubav, jer Božja istina jest ljubav. “Ljubav se raduje istini” (1.Korinćanima 13:6). Mi trebamo voljeti, jer je Bog nas prvi volio (1.Ivanova 4:10,19). Tko ima ljubavi, na ispravan način odražava narav Boga koji je ljubav (1.Ivanova 4:16).

Sve ovo znamo, jer nam je tako objavljeno u Bibliji, Božjoj istini.

[Vezano uz ovu temu, preporučam i ovaj stariji post.]

Zar nam je svejedno?

U koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju —Jer.23:28b

U 23. poglavlju knjige proroka Jeremije, Bog se obraća “prorocima” (stih 9). Primjenjeno na našu situaciju danas, rekli bismo da je ovaj odlomak pisan propovjednicima. Većinu odlomka, a pogotovo na početku, vidimo da je riječ o lažnim prorocima - o onima koji “vas obmanjuju” jer govore svoje ideje umjesto da objavljuju Božju riječ (stih 16). Ti proroci nisu poslani od Boga i oni govore laži (stihovi 21 i 25), iako tvrde da govore u Božje ime.

Problem ovih proroka bio je sadržaj njihove poruke ljudima. Ukratko, oni su ljudima govorili ono što su ljudi htjeli čuti. Bog kroz proroka Jeremiju poziva narod da ne slušaju te proroke, jer oni “govore onima što preziru riječ Jahvinu: ‘Bit će s vama mir!’ a onima što slijede glas svog srca okorjelog: ‘Nikakvo vas zlo neće snaći!’”(23:17).

Vjerojatno radi vlastite popularnosti, a možda i sigurnosti, ovi proroci su ljudima govorili da je s njima sve u redu. Nikakav sud ih ne očekuje, nikakva krivnja nije na njima, neće im se ništa loše dogoditi. No, to je bilo daleko od istine. Zbog grijehâ koje su počinili, nad narodom je bio pravedan gnjev Jahvin. Narodu se spremala propast - osvajanje od strane Babilonaca i odvođenje u izgnanstvo, što je za izabrani narod bilo nešto najgore - napustiti zemlju obećanja.

Unatoč tome, propovijedanje ovih prorokâ bilo je ublaženo. Oni su izgubljene grešnike uljuljkivali u lažnu sigurnost i neutemeljenu smirenost, umjesto da ih uzdrmaju porukom o njihovom stanju pred svetim i pravednim Bogom.

Malo dalje, prorok Jeremija podsjeća kakva je bila ispravna poruka koju narod nije poslušao:

Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih, … ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti. — Jer. 25:4-7

Drugim riječima: Vaši grijesi su razgnjevili svetog Boga! Pokajte se! Ukoliko se ne obratite, primit ćete pravednu kaznu za svoje grijehe!

Lažnim prorocima bilo je svejedno. Oni nisu marili za sudbinu naroda. Njima je bilo stalo samo da njih sâmih, a ne do spasenja naroda, a pogotovo ne do Božje slave. Zbog toga, njihova poruka je bila blaga.

S druge strane, proroku Jeremiji nije bio svejedno. On je mario za sudbinu naroda. Njemu je bilo stalo, prvenstveno do Božje slave, a zatim i do naroda. Nije se bojao prorokovati poruku koju nitko nije htio čuti, poruku koja je uvredljiva, poruku koja ga je sigurno stajala dobrog ugleda, a dovodila je u opasnost i njegov život.

Danas, kažu da živimo u suvremenom civiliziranom svijetu. Prije 100-200 godina, još smo i mogli plašiti narod s “babarogama” iz pakla. To više nije slučaj, smatraju neki. Pa, nismo praznovjerni barbari, nego napredni intelektualci. Zbog ovakvog razmišljanja, mnogi propovjednici ne žele propovijedati otvoreno. Nisu spremni reći ljudima da su grešni i da ih ta grešnost vodi ka vječnoj propasti. Nemaju dovoljno hrabrosti naviještati Božji pravedni sud onima koji odbijaju riječ Božju, i Božje milostivo spasenje onima koji se toj riječi podrede.

Jednu od najpoznatijih propovijedi u zadnjih nekoliko stotina godina, propovijedao je Jonathan Edwards, a njezin naslov glasi “Grešnici u rukama gnjevnoga Boga”. Ta propovijed potaknula je mnogo pokajanja. Danas je, ipak, vjerojatnije da ćete čuti propovijed pod naslovom “Ne toliko loši ljudi u rukama ne toliko sretnoga Boga”, ili još gore “Prilično dobri ljudi u rukama Boga koji raširenim rukama jedva čeka da mu dođemo”. Ovakve propovijedi ne potiču pokajanje, nego imaju isti učinak kao poruke prorokâ koje Bog osuđuje po proroku Jeremiji.

Zar nam nije stalo do ljudi? Zar nam je svejedno što ljudi oko nas jure u vječnu propast, mnogi nesvjesni svojega stanja, upravo zbog toga što su poruke mnogih propovjednika nedovoljno jasne i nedovoljno oštre? Zar nam ih nije žao, kada im donosimo riječ Božju poput pera koje škaklja, umjesto poput malja koji treba razbiti njihovo kameno srce? Zar ih toliko mrzimo, da im donosimo “evanđelje” koje je vatrica što grije njihova srca, umjesto da bude oganj što ih puni strahom Jahvinim?

Nije li riječ moja poput vatre —riječ je Jahvina— i nije li slična malju što razbija pećinu? —Jer.23:29

Amen!

Prvo pa muško (odnosno, žensko)

Kao što sam jučer obećao, predajem se svakodnevnom pisanju ovoga bloga.

Odmah u startu, zahvaljujem liberalnom hrvatskom kršćanstvu što mi je ovako rano u danu dalo materijala za pisanje. Naime, u mojem e-mail inbox-u, jutros se našla pozivnica na Seminar iz biblijskog propovijedanja.

Na prvi pogled, događaj kojega treba pohvaliti. Teološki obrazovani ljudi žele svoje znanje prenijeti na druge ljude koji imaju ili će u budućnosti imati bilo kakve veze s poučavanjem u crkvama. Štoviše, pozivaju se crkve da ozbiljno shvate ovaj poziv te da financijski omoguće svojim radnicima da prisustvuju ovom seminaru. Kažem, na prvi pogled.

Detaljnijim proučavanjem poziva (ne previše detaljnim), uočit ćete da iza ovog seminara stoji žena. Netko će sada reći: "Evo ga opet. Pozvan! ponovo tupi o ženama. Baš je ženomrzac!". Naprotiv, biblijski stavovi o ženama i njihovim službama u crkvi najbolji su iskaz ljubavi i poštovanja prema ženama. Za te stavove se zalažem (da se ne vraćam na tu temu, više možete pročitati u mojim prethodnim postovima o feminizmu).

Prema tome, naslov ovog seminara ima ogroman tipfeler. To može biti ili seminar biblijskog propovijedanja (ali ga tada mora voditi muškarac), ili iz naslova moraju ukloniti riječ "biblijski" (ako inzistiraju da ga vodi žena).

Najveći problem je što će ljudi pohoditi taj seminar. Mnogi kršćani u Hrvatskoj nemaju razlučivanja. "Daj šta daš" moto je izgladnjelih kršćana. I upravo na taj mamac, liberalni kršćani pecaju dobronamjerne ovce.

Pitanje dana glasi: Gdje ćemo povući crtu? Kada ćemo reći "Dosta bi bilo"? Do kuda ćemo dopustiti da se ovo spusti?

Mislim, što je sljedeće — Seminar o braku kojega vodi čovjek koji tuče svoje ženu? Seminar o vođenju financija kojeg vodi čovjek koji je do grla u dugovima? Seminar o odgoju djece kojeg vodi pedofil?

Hoće li itko reći nešto protiv ovoga, ili toliko mrzimo Božje stado u Hrvatskoj da nam je svejedno čemu su izloženi?

Trik pitanje (nastavak)

Kako sam i obećao, donosim vam objašnjenje nedavne ankete o "grickalici" nokte i otvaraču za limenke. Prije nekoliko dana sam priznao da je to bilo trik pitanje. Dozvolite da objasnim.

Sâmo pitanje "Što je bolje - 'grickalica' za nokte ili otvarač za limenke", nema smisla. Ono zapravo nije dobro postavljeno. Nešto mu nedostaje. Na ovakvo pitanje nemoguće je odgovoriti smisleno.

Ukoliko bi pitanje glasilo "Što je bolje za otvaranje limenke...?" ili "Što je bolje za rezanje noktiju...?", to bi bilo puno bolje.

Naime, ova dva predmeta napravljena su s potpuno drugačijom svrhom. Jedan za otvaranje limenki, drugi za rezanje noktiju. Jedan je bolji od drugoga jedino u zadatku za kojeg je on napravljen, a onaj drugi nije. Općenito gledano, niti je "grickalica" bolja, niti otvarač. Jedina razlika je u ulogama.

Koristeći ovo kao metaforu, postavljam pitanje: tko je bolji - muškarac ili žena?

Naravno, ovo pitanje također nema smisla. Općenito gledano, muškarac i žena su jednaki po vrijednosti. Ali... muškarac i žena stvoreni su za različite uloge. Ako pitanje postavimo drugačije, i zapitamo se tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za muškarce, odgovor je: Muškarci su bolji od žena u ulogama koje je Bog odredio za muškarce. S druge strane, ako se zapitamo tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za žene, odgovor je: Žene su bolje od muškaraca u ulogama koje je Bog odredio za žene.

Velika varka kojom je sotona zamutio vid mnogim kršćanima, bavi se upravo tim pitanjem. Sotona ne želi da vidimo da postoje razlike u ulogama. On želi da se žene osjećaju potlačeno kada im se ne dozvoljava propovijedanje i/ili obavljanje vodećih uloga u crkvi. On želi da nam se čini da je pitanje vezano uz vrijednost žene, kada to zapravo nije slučaj.

Kao što "grickalicom" za nokte ne možete otvoriti limenku, niti otvaračem za limenke ne možete rezati nokte, tako muškarci ne mogu imati uloge predviđene za žene, niti žene mogu imati uloge predviđene za muškarce. I... dopustite da ponovim - nije ovdje stvar u vrijednosti...

U nekim današnjim crkvama diže se ogromna strka ako netko inzistira na jasnom biblijskom učenju da žena ne smije poučavati muškarce, ali smije druge žene i djecu. Feministi i feministkinje tome prigovaraju. Oni to smatraju nepravednim. Oni se pitaju zašto žena ne bi smjela poučavati muškarce, nego samo žene i djecu. Primjetite da sam u prvoj rečenici izostavio riječ "samo", kada sam pisao o jasnom biblijskom učenju, a da sam tu riječ dodao kada sam opisivao stav feminista. Postavljam vam pitanje: Zašto je poučavanje žena i djece manje vrijedno od poučavanja muškaraca?? Naime, to je upravo zaključak koji proizlazi iz prigovora onih kojima smeta što žena ne smije propovijedati muškarcima. Tako, upravo feministi i feministkinje vrijeđaju žene, jer smatraju da bi poučavanje njih bilo nešto manje vrijedno.

Biblijski stav prema cijelom predmetu bi bio ovakav: Bog ne želi da žene propovijedaju i/ili vode u crkvi. To nema veze s njihovom vrijednošću. Ipak, to je jasna zapovijed, oko koje nema raspravljanja. To mora biti tako, jer tako kaže Božja Riječ. Žene su itekako vrijedne. To im moramo pokazati. One imaju jako važnu ulogu odgoja djece — budućih generacija kršćanâ — i drugih ženâ. Ako neka žena ima "dar" govorništva, treba ju usmjeriti u smjeru poučavanja ženâ i djece, a ne koristiti to kao izgovor za kršenje jasne biblijske zabrane.

Za kraj, na želim da me shvatite kao nekog tko se bavi samo ovim pitanjem. Možda u zadnje vrijeme malo "tupim" o tome, ali to neće biti tako stalno. Jednostavno sam se u zadnje vrijeme susretao s ljudima kojima se divim glede kršćanskog hoda, i u kojima vidim strah od Boga i njegove riječi, a opet... ti isti ljudi toleriraju propovjednice i hvale njihove retoričke vještine. Boli me kada vidim da se kršćanska ljubav koristi kao izgovor za prakse koje su protivne Bogu i njegovoj volji.

Duhovno zdravlje

U predgovoru svoje knjige pod naslovom “Toward an Exegetical Theology” (Prema egzegetskoj¹ teologiji), priznati biblijski stručnjak Walter Kaiser je napisao sljedeće:

1742. godine, John Albert Bengel je primijetio: “Pismo je temelj Crkve; Crkva je zaštitnik Pisma. Kada je Crkva snažnoga zdravlja, svjetlo Pisma sjaji žarko; kada je Crkva bolesna, Pismo se raspada zbog zaborava; i, tako se događa da vanjsko obličje Pisma i Crkve obično istovremeno prikazuju ili zdravlje ili bolest; a pravilo nalaže da je način na koji se odnosi prema Pismo u izravnom odnosu sa stanjem Crkve”. Nakon više od dva stoljeća možemo potvrditi ispravnost Bengelovog upozorenja. Crkva i Pismo stoje ili padaju zajedno. Ili će Crkva biti othranjena i ojačana hrabrim proglašavanjem njezinog biblijskog teksta ili će njezino zdravlje biti ozbiljno narušeno.

Drugim riječima — duhovno zdravlje bilo koje zajednice kršćanâ vidljivo je po načinu na koji ona postupa prema Bibliji. Crkva ovisi o Božjoj riječi, ako želi biti zdrava. Zanemarivanje, prijezir, ravnodušnost, pa čak i neozbiljnost u odnosu na propovijedanje Božje objave, prijetnja su Božjem narodu.

Kaiser nastavlja tako što opisuje današnje zdravstveno stanje Kristove nevjeste kao slabo, što je uzrokovano stalnim unosom “brze hrane” (eng. junk food). Današnje propovijedanje Kaiser opisuje kao unos raznih umjetnih konzervanasa i neprirodnih dodataka, što rezultira u “teološkoj i biblijskoj neuhranjenosti” duhovne naravi, upravo one generacije ljudi koja poduzima sve što može kako bi “osigurala da njezino tjelesno zdravlje ne bude oštećeno korištenjem hrane i proizvodâ koji su karcinogeni ili drugačije štetni”.

Nije li, zaista, tako i u našoj državi? Razmislite malo… Koliko vremena ste prošli tjedan uložili u svoje tjelesno zdravlje? Koliko ste trčali, kupovali light proizvode s manje masnoće, koliko ste tekućine pili da ne biste dehidrirali, koliko voća ste pojeli umjesto čokolade, itd.? Čak i ako niste aktivno radili na očuvanju ili poboljšanju svojeg zdravlja, koliko vremena ste potrošili razmišljajući o tome? Sigurno ste svjesni da ovakav stil života nije zdrav. Sigurno niste zadovoljni time što stalno sjedite za računalom ili pred TV-om. Sigurno smatrate da imate nekoliko kila previše. Sigurno mislite da biste se trebali češće prošetati susjedstvom umjesto da u trgovinu idete automobilom. Nisam li u pravu? Ne razmišljate li često o svojem tjelesnom zdravlju?

S druge strane, što je s vašim duhovnim zdravljem? Pavao je Timoteju napisao da “Tjelovježba donosi malu korist, a pobožnost donosi potpunu korist, jer joj pripada obećanje života — života sadašnjega i budućega” (1.Timoteju 4:8). Razmislite o ovome stihu. Punina i kvaliteta sadašnjeg života, kao i budući život nalazi se u pobožnosti. 

Tjelesno zdravlje je važno, nemojte me krivo shvatiti. Osobno, trebao bih više vremena uložiti u njegovo očuvanje i poboljšanje. Ipak, duhovno zdravlje je mnogo važnije. 

Pavlova poanta je da se moramo vježbati u pobožnosti. Moramo jačati svoje duhovne mišiće. Povezano s citatom Waltera Kaisera s početka ovog članka, moramo zgrabiti Božju riječ u svoje ruke i vježbati. 

Pažljivo pazimo s čim hranimo svoje tijelo; no, koliko smo ozbiljni i oprezni glede svoje duhovne prehrane??? Da budem jasniji — čitate li “deklaraciju” na svakoj propovijedi koju čujete ili pročitate; na svakom članku, svakoj knjizi, … Da budem još jasniji — provjeravate li duhove, kako to piše u 1.Ivanovoj 4:1, jer nisu svi od Boga iako to tvrde? 

Jedan biblijski odlomak kojeg se često pogrešno razumije i pogrešno tumači je 1.Solunjanima 5:20,21: “Proročanstva [propovijedi] ne prezirite, nego sve provjeravajte; što je dobro, čuvajte. Od svakog zlog izgleda [oblika] se klonite!” (doslovni prijevod).

Ovdje nas Božja riječ ne uči da slušamo svakoga bez imalo diskriminacije, pozorno slušajući i uzimajući ono dobro, dok odbacujemo ono loše. Ipak, to je kako mnogi vjernici shvaćaju ove stihove. Zamislite da na ovaj način pristupate svojoj tjelesnoj prehrani — sve i svašta jedete, korisno zadržavate u želucu, a otrovno izbacujete iz njega. Ne bi li to bilo opasno i ludo? 

Način na koji je Pavao napisao ove stihove, ukazuje na sljedeće tumačenje: Ne prezirite propovijedanje, nego provjeravajte propovjednike. One koji vas uče u skladu s Pismom, nastavite slušati i čuvajte ono što vas oni uče. One druge propovjednike, čije učenje nije položilo ispit Biblije, izbjegavajte!

Duhovno razlučivanje vještina je koja polako pada u zaborav. Ali, koliko je samo nužno… Kao što je opasno jesti svašta, a otrov izbaciti (upravo zato jer bi moglo biti prekasno, jednom kada otrov dođe do želuca), jednako je opasno i izlagati se skakakvom učenju, jer bi moglo biti prekasno, jednom kada ono uđe u naš um… 

Provjeravajte sve i svakoga koristeći Božju istinitu Riječ! 

_____________________

¹Egzegeza se odnosi da otkrivanje značenja biblijskog teksta.

Propovijedanje ženâ

Molim vas, nemojte me suditi prije nego što pročitate sve, pogotovo zadnji odlomak. Hvala!

Ako mi kažete da žena danas smije propovijedati jer u “Kristu više nema ni muškog ni ženskog, jer smo svi samo jedan u Kristu Isusu” (Galaćanima 3:28), ja ću vam reći da:

1. Glede vrijednosti, nema razlike između muškarca i žene (Postanak 1:27)

• Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Oboje, i muškarac i žena, na jednak način nose tu sliku. Odlomak u Galaćanima govori o vrijednostima u Božjim očima, a ne o pravu na propovijedanje.
  

2. Glede naravi, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 1:27)

• Osim očite biološke razlike u reproduktivnim organima, postoji i razlika u psihologiji - muškarci i žene različito razmišljaju i različito funkcioniraju. Postoji razlog zašto je Bog stvorio dva spola umjesto da je čovjek dvospolno biće (kao što postoji među životinjama i biljkama). U Postanku 1:27, riječ je o hebrejskoj paralelističkoj poeziji — svaki sljedeći redak je sličan prethodnom, ali mu je početak drugačiji radi naglaska (prvi redak naglašava da je Bog stvorio, drugi da je stvorio na svoju sliku, treći da je stvorio dva različita spola).
  

3. Glede uloga, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 2)

• Ovaj odlomak ima svrhu određivanja ulogâ i autoritetâ — Bog postavlja čovjeka u vrt i zadaje mu zadatak obrađivanja, te mu zabranjuje jesti sa stabla spoznaje. Osim takvog očitog uspostavljanja autoriteta Boga nad čovjekom, postoji i imenovanje: U hebrejskoj kulturi onaj s autoritetom daje ime onome koji je pod njegovim autoritetom, što je vidljivo već u Postanku 1 gdje Bog daje imena raznim elementima svojeg stvorenja (dan, noć, nebo, ...). Bog ovdje, u 2:20, prvi put čovjeka naziva njegovim imenom - Adam (što nije vidljivo po prijevodu Kršćanske sadašnjosti, ali je vidljivo po hebrejskom izvorniku). Ideja autoriteta u davanju imena ponavlja se i u činjenici da Adam daje imena životinjama: u prethodnom poglavlju Bog je čovjeku dao vlast da vlada nad stvorenjem kao Božji predstavnik (Postanak 1:28), on to ovdje i sprovodi u djelo. Ideja o autoritetu u davanju imena, završava sa činjenicom da Adam daje ime svojoj pomoćnici - Evi. 

• Dakle, u Postanku 2, pokazuje se da su muškarac i žena jednaki (“kost od mojih kostiju, meso od mojeg mesa; ženom [heb. iša] neka se zove, od čovjeka [heb. iš] kada je uzeta”; također, sve do stvaranja žene, čovjeku nije nađena pomoć “kao što je on”, što znači da je ona “kao što je on”), ali da imaju drugačije uloge (prvenstveno, žena je “pomoć” čovjeku; zatim, Adam je dao ime Evi).

• Važno: U obraćenju, u Kristu, robovi su ostali robovi (Ef.6:5-9), Židovi su ostali Židovi, …
  

Nadalje, ako ja vama kažem da je propovijedanje žena izričito zabranjeno u 1.Tim.2:8-15, vi ćete mi vjerojatno reći da:

1. Je ta zabrana vrijedila samo u to određeno vrijeme, u toj određenoj kulturi, zbog određenog problema koji je postojao u Efeškoj crkvi.

• Ipak, kontekst nalaže da Pavao ove riječi piše mladom pastoru Timoteju, glede ponašanja u “kući Božjoj, koja je crkva živoga Boga…” (1.Timoteju 3:15). Dakle, ovo zabrana za vas ne vrijedi jedino ako ste spremni odbaciti naziv “crkva Božja”.
  

2. Je to zabrana koja se odnosi samo na žene i njihove muževe, a ne općenito na sve žene i sve muškarce, jer su u grčkom izvorniku korištene riječi koje se mogu i tako prevesti (gyne—žena, aner—muž).

• Ako je to točno, zašto Pavao onda nije točnije odredio, kao što je to učinio u Efežanima 5:22 i u Kološanima 3:18, gdje piše da se žene moraju pokoravati “svojim muževima”? 

• Ako je to točno, onda znači i da iste riječi imaju ista značenja i u 1.Timoteju 2:8,9 — što bi nalagalo da se samo oženjeni muškarci smiju moliti (ili da samo oženjeni muškarci trebaju imati čiste ruke, te da samo oni ne smiju imati srdžbu i prepirke); isto bi značilo da se samo udate žene moraju pristojno oblačiti i kititi se stidom i čednošću.

• Ne! Ovaj stih govori o svim ženama i svim muškarcima, a ne samo o ženama i njihovim muževima.
  

3. Je to samo mišljenje Pavla koji je bio šovinist, te kao takvo nije autoritativno za nas danas.

• Prvenstveno, ovaj stih je u kanonu Božje riječi! Usudite li se izvaditi ga, prisjetite se Božje prijetnje iz Otkrivenja 22:19!

• Zatim, tko određuje što je autoritativno? Tko određuje što ćemo slušati iz Biblije, a što ne? Vi imate to pravo i vlast?

• Na kraju, nazivate li šovinistom istog Pavla koji je napisao Galaćanima 3:28 — odlomak na kojem zasnivate svoju ideju da su muškarci i žene jednaki, te da to daje pravo ženama da propovijedaju?? Jako licemjerno i arogantno, moram priznati! 

Nisam šovinist. Ne mrzim žene. Nemam ništa protiv služenja žena u crkvama (dapače, ohrabrujem ga i potičem), niti sam protiv toga da žena ima karijeru izvan doma. Vjerujem da žena treba služiti u lokalnoj zajednici i da postoji mnogo načina na koji ona to može činiti, ali propovijedanje nije jedno od njih — ne zato jer se smatram ugroženim, ili sam zabrinut da će to sputati neke muškarce, niti zato jer mislim da ženin glas nije dovoljno dubok da bi zvučao dobro s propovjedaonice, nego zato jer je ova zabrana jasna i dolazi od Boga.

S druge strane, jesam anti-feminist (kao i anti-šovinist). Mrzim činjenicu da se otvoreno krši jasna Božja zapovijed pod izgovorom ljubavi prema ženama i jednakosti spolova. 

Spolovi nisu jednaki! Ako mislite da su spolovi jednaki, javite mi se i poslati ću vam udžbenik iz Prirode i društva za četvrti razred osnovne škole.

Motivacija za služenje Bogu

Odlična propovijed.

Prst kao sidro

Nedavno sam na poklon dobio novu Bibliju. Crnu, kožnu Bibliju čistih margina i bez podvučenih stihova. Točno takvu sam i trebao. Naime, od obraćenja koristim svoju prvu Bibliju i već je u kritičnom stanju. Ovu novu sam odmah prozvao svojom “Biblijom za propovijedanje”. 

Samo nekoliko dana otkako sam ju dobio, propovijedao sam u jednoj zajednici u Međimurju. Mislio sam: “Evo prilike da upotrijebim svoju novu ‘propovjedničku Bibliju’”. Ali, ništa od toga. Nisam ju koristio iz neobičnog razloga. Naime, propovijedao sam iz posljednja dva stiha Judine poslanice. Budući da je to predzadnja knjiga Biblije, a moja Biblija je nova, nikako nisam mogao postići da stoji otvorena na toj stranici. Stalno se zatvarala. Kada bih propovijedao iz sredine Biblije (možda iz Psalama), ne bih imao problema. Ali, za Judinu poslanicu bih trebao malo više “razraditi” novu Bibliju. 

Zbog toga sam propovijedao iz svoje stare, pouzdane Biblije koja ostaje otvorena na bilo kojoj stranici. Jednostavno nisam htio stati za propovjedonicu, pročitati odlomak i dalje nastaviti sa zatvorenom Biblijom. Ljudima koji su sjedili ispred mene poslao bih krivu sliku. Propovjednik mora tumačiti tekst koji se nalazi u otvorenoj Bibliji ispred njega. To je poanta propovijedanja. 

Ipak, mislim da sam danas naišao na rješenje mojeg problema s Biblijom koja ne želi ostati otvorena. Čitajući knjigu Stevena Lawsona “Famine in the Land” (Glad u zemlji), koja govori o nedostatku takvog propovijedanja u današnjim crkvama koje hrani vjernike zdravom naukom i spoznajom Božje riječi, naišao sam na ovaj njegov citat Waltera Kaisera:

Kada čovjek propovijeda, nikada ne smije maknuti svoj prst od Pisma, Kaiser je upozorio. Ako gestikulira desnom rukom, trebao bi prst lijeve ruke držati na tekstu. Ako promijeni ruku s kojom gestikulira, tada bi također trebao promijeniti i ruku s kojom drži prst na tekstu. Uvijek bi trebao pokazivati na Pismo. 

Ovo je dobar savjet. I doslovno i slikovito, propovjednik uvijek treba pokazivati na biblijski tekst. Ovakav naglasak fokusa na Riječ za propovijedaonicom, obilježje je svih istinskih ekspozitorâ [tumačâ]. Oni koji propovijedaju i poučavaju Riječ trebaju biti tako duboko ukorijenjeni i utemeljeni u Pismu da nikada ne odu od njega, te da uvijek upućuju sebe i svoje slušatelje prema njegovim istinama. Biblijsko propovijedanje treba biti upravo to — biblijsko — a svi koji stoje za propovjedaonicom moraju pokazati postojanu, čak neumornu, predanost samome Pismu. Poput liječnika koji zna koji lijek treba prepisati, svaki propovjednik treba uvijek proučavati, učiti, i izdavati velike doze ljekovitog balzama Božje riječi svim svojim pacijentima. Bez obzira na bolest, jedini lijek za dušu je Božja riječ koju Božji Duh primjenjuje na ljudska srca.

Iako poanta ovog citata nije doslovno držanje prsta u Bibliji, vjerujem da u tom savjetu nalazim rješenje svojeg problema. Naravno, prst u Bibliji ne smije biti odvojen od onoga što se propovijeda. Taj prst je sidro koje i meni i ljudima koji me slušaju mora pokazivati odakle dolazi ono što govorim i čiji autoritet stoji iza mog propovijedanja. 

Duhovnu glad ne može utažiti ništa drugo osim jasnog, autoritativnog tumačenja Biblije. Prst na tekstu donosi tekst u uši i srca ljudi koji su gladni Božje riječi.

Nekoliko misli...

Usred užurbane svakodnevice, zahvalan sam na malenom bloku kojega stalno nosim sa sobom i u kojeg pišem ideje, misli, podsjetnike, itd. 

Ovo što slijedi zapisao sam dok sam slušao odličnu propovijed o Djelima 16:16-34 (Oslobođenje Pavla i Sile iz tamnice, te spasenje tamničara i njegove obitelji).

Neke misli su moje, neke su bile propovjednikove.

Tamničar nije tražio Boga.

Ipak, razlog Pavlovog uhićenja je bio Božji naum spasenja tog bezbožnika, kako nam ostatak odlomka daje do znanja. Tamničar nije tražio Boga, ali je Bog tražio tamničara. Sveto pismo jasno uči, da nitko ne traži Boga (Rim.3:10-18). Ali, Bog je milostiv i spašava grešnike radi svoje milosti.

Bog je suveren. Vjerna služba potječe iz svijesti o tome.

To je jasno već i iz prethodne misli. Pavao i Sila svojim ponašanjem pokazuju nepokolebljivo pouzdanje u Božju suverenost — iako su nepravedno uhićeni, optuženi i pretučeni (nakon što su naviještali Božju riječ), oni pjevaju! Mole i pjesmom slave Gospodina (16:25)! Njih su dvojica mogli kukati i jadikovati radi svoje situacije. Mogli su zamjerati Bogu i prepirati se s njim. Na kraju krajeva, radili su ono što je On tražio od njih. Ali, oni pokazuju potpuno pouzdanje u Boga — u njegovu suverenost, mudrost, ljubav i vodstvo. Primjetite kako nitko od zatočenika nije pobjegao kada su se vrata otvorila! Ponašanje Pavla i Sile ostavilo je velik utjecaj na njih.

Razmislimo o našem životu: imamo li hrabrosti biti 100% vjerni Bogu ili ponekad idemo linijom manjeg otpora pod izgovorom da će nam to dati bolji kredibilitet kod ljudi kojima želimo svjedočiti? Ova dvojica išli su linijom većeg otpora i imali su pažnju mnogih ušiju.

Bog ne želi da njegovu poruku prenose krivi ljudi.

Prije nego su dospjeli u tamnicu, Pavao i Sila susreli su ropkinju opsjednutu demonom. Ona je rekla istinu. Ipak, Pavao ju je ukorio i istjerao demona iz nje. 

Poanta: Iako je poruka bila ispravna, prenositelj je bio pogrešan. Bog želi svoje evanđelje prenositi samo preko svetih ljudi. 

Primjena: Samo zato jer je netko dobar govornik, ne znači da bi trebao biti Božji glasnogovornik. Da budem određeniji: Bog je u Bibliji jasno zabranio da u crkvi propovijeda žena! To nema veze s njezinom vrijednošću, jer su pred Bogom i muškarac i žena jednaki. Ali, ima itekako veze s ulogom. Bez obzira koliko ona bila mudra, duhovna, pametna, praktična ili bilo što drugo, žena ne smije propovijedati. Isto vrijedi i za neke muškarce. Biblija jasno kaže da nemamo svi iste darove i da ne možemo svi biti učitelji. Božji glasnik mora imati određene karakteristike (1.Tim.3:1-7; Tit 1:5-9).

Čudesa nisu cilj, ona su sredstva.

Tamničar se nije obratio Bogu jer je vidio čudo. Zapravo, kada je vidio čudo (potres i otvorena vrata), htio se ubiti. On se obratio jer su mu objasnili Pismo (16:31,31). Današnji karizmatski kršćani naglašavaju čudesa a umanjuju važnost nauke. Ovaj odlomak pokazuje njihovu zabludu. 

Mi danas ne trebamo čudesna iscjeljenja, podizanje mrtvaca, govorenje jezika i sl. Mi danas trebamo jasno propovijedanje Biblije. Točka. Isus je činio mnoga čudesa, koja su zadivila ogromna mnoštva. Ali, samo je nekolicina istinski vjerovala u njega.

Reformacija koju trebamo zbog deformacije u kojoj živimo

Reformacija koju je pokrenuo Martin Luther, kada je 1517. godine na crkvena vrata u Wittenbergu zakucao svojih 95 teza u kojima ukazuje na pogrešnost papinskog rimokatoličkog sustava, bila je samo jedna u nizu. Naime, iako njegova reformacija nosi upravo to ime s velikim R, ona nije prva. Još od vremena Starog Zavjeta, Božji narod je imao razdoblja u kojima je u određenoj mjeri odlutao od Božje objave (Svetog Pisma). Svaki povratak ka Božjoj riječi bio je u pravom smislu upravo to – reformacija. 

Riječ "reformacija" označava obnovu, ponovno oblikovanje, povratak pravovjerju, povratak Bibliji. Reformacija je bila potrebna uvijek, kada je Božji narod izgubio svoju formu. Jedno takvo razdoblje je i ovo u kojem živimo. Danas nam je potrebna reformacija, jer je došlo do deformacije.

Najpoznatije reformacije koje se navode u Svetom pismu, kojima se Božji narod vratio Bogu, su ona pod Nehemijom (Neh. 8), ona pod kraljem Jošijom (2.Kr.22 i 23) i ona za vrijeme najpoznatije Pedesetnice (Dj. 2).

Ukoliko pozornije proučite navedene ulomke, primijetit ćete da im je zajednički jedan element (koji je, naravno, bio ključan i u Lutherovoj Reformaciji). Taj element je, zapravo, jedna radnja. Bez te radnje, niti u jednom od navedenih slučajeva ne bi došlo do reformacije. U svakom primjeru (biblijskom ili povijesnom), Božji narod se vratio Bogu jer su postojali ljudi koji su bili vjerni toj radnji, i to vjerni pod cijenu života. 

Ta radnja je sljedeća: 

1. Otvori Bibliju!
   
2. Pročitaj Bibliju!
   
3. Objasni Bibliju!

Bez ovoga, nema rasta u Božjoj Crkvi, niti brojčanog niti rasta u zrelosti.

Najočitiji primjer je onaj iz Nehemije 8. U njemu čitamo da je Nehemija oko sebe skupio ljude "koji su bili sposobni da ga razumiju" (8:2). Zatim je "otvorio knjigu naočigled svemu narodu" (8:5). Ključni stihovi poglavlja su 8:7,8, gdje čitamo da Nehemija i njegovi pomagači "objašnjavahu Zakon narodu... i čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita." Kasnije, čitamo da je došlo do probuđenja usnulog naroda, do pokajanja grešnog naroda, do reformacije deformiranog naroda "jer su shvatili riječi koje su im objavljene" (8:12).

Ljudi koji nas okružuju ne trebaju dobre priče iz naših osobnih iskustava s Bogom, niti zapanjujuće izvještaje o čudesima koje se događaju na drugom kraju svijeta, niti naše mišljenje o tome kako treba kršćansku ljubav ispoljavati u svakodnevnom životu. Oni trebaju vidjeti nas kako otvaramo Bibliju, čuti nas kako ju čitamo, i shvatiti nas dok ju objašnjavamo! Ništa više, ništa manje.