"Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog"

Prije tri dana, pročitao sam članak o čovjeku koji je nevin proveo 30 godina u zatvoru. Tada dvadesetogodišnjak, osuđen je za pljačku i silovanje. Trideset godina kasnije, DNK nalaz ga je proglasio nevinim 51-godišnjakom.

Naravno, glas javnosti je osudio takvu nepravdu. Prosječna osoba stati će na stranu čovjeka koji je najbolje godine svojeg života proveo u zatvoru. Ja nisam živ toliko koliko je on nepravedno proveo u zatvoru! Zbog naravi zločina za kojeg je bio osuđen, vrlo je vjerojatno da protekla tri desetljeća nije proveo u društvu džepara, pronevjeritelja i utajivača poreza. Naprotiv, kaznu za nasilan zločin vjerojatno je služio u strogo čuvanom zatvoru u kojem se nalaze najgori zločinci - silovatelji, ubojice, nasilnici. Kao dvadesetogodišnjaku koji nije počinio zločin za kojeg je bio osuđen, vrlo vjerojatno mu je život u takvom zatvoru bio pakao. Njegov san sigurno nije bio miran i bezbrižan, iako je bio nevin.

Razmišljajući o tom slučaju, sjetio sam se izreke: "Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog". Zvuči dobro, ali je li ispravno? Zar je zaista bolje da na slobodu pustimo stotinu kriminalaca, nego da nepravedno zatvorimo jednoga koji je nevin, barem za taj određeni zločin za kojeg je optužen? Kako to može biti?

Problem je, kako ga ja vidim, to što čovjek više cijeni svoju slobodu, nego pravdu. Ljudska sloboda smatra se najvećom i najsvetijom vrijednošću. To je počelo još kod Adama i Eve. Htjeli su biti samostalni i slobodni, bez Boga. Do današnjeg dana, čovjek griješi na svakakve načine jer želi biti slobodan.

Primjenimo spomenutu izreku na konkretne slučajeve: Zamislite da vam je netko ogrebao auto na parkiralištu. Policija ga je uhvatila i dovela ga k vama s pitanjem želite li pokrenuti tužbu ili ne. Biste li ga bili spremni samo tako pustiti na slobodu, iako je kriv, samo radi trunke sumnje da je možda ipak nevin?

Još konkretnije i osobnije, pustimo materijalne stvari na stranu: Uzmimo za pretpostavku da vas netko na ulici pretuče i opljačka. Biste li ga bili voljni pustiti na slobodu? Možda su očevici krivo vidjeli. Ipak je bilo mračno. Na njegovoj palici su našli vašu krv... ali, možda je kupio palicu od pravog napadača. To mu nije prva optužba za nasilje... ali, možda čovjek ima samo takvo lice i možda se slučajno nađe na krivim mjestima u krivo vrijeme. Zar da nevin čovjek ide u zatvor??

Budimo još osobniji: Netko vam otme dijete. Danima ga zlostavlja, a zatim i ubije. Vjerojatnost da je uhićeni sumnjičenik kriv, vrlo je visoka - oko 95%. Svi dokazi ukazuju protiv njega. Postoji samo sitni tračak sumnje. Biste li ga pustili na slobodu?

Kada to izgovorimo na taj način, više nam se i ne sviđa ideja da je bolje pustiti stotinu krivih, umjesto da zatvorimo jednog nevinog. Kada je izreka apstraktna, lako ju je izgovoriti i složiti se s njome, zar ne? Kada je zločin počinjen protiv nas, malo više razmišljamo o istinitosti takve izreke. Štoviše, što je zločin ozbiljniji, to nam se više čini da je izreka čista glupost. Zapravo, bolje bi bilo da glasi ovako: "Bolje zatvoriti stotinu nevinih, nego jednog krivog pustiti na slobodu."

Nemojte me krivo shvatiti. Drago mi je da su tog čovjeka pustili, makar i nakon 30 godina. Takve krive osude su stravične.

Mene muči naš stav s kojim olako izgovorimo spomenutu izreku. Što nas navodi na takvo plitko razmišljanje?

Čini mi se da se radi o strahu od pravedne osude koji se skriva u svakom čovjeku. Naime, nakon izdisanja posljedneg daha, svakog od nas čeka sud - Božji pravedni sud. Ako smo iskreni, znamo kakva će biti presuda na tom sudu - "Kriv". Zbog toga, svim svojim bićem pristajemo uz izreku koja kaže da je dobro pustiti krivog na slobodu. Mi smo ti krivci. Nas očekuje osuda. Mi želimo slobodu za sebe.

Sjetite se samo glazbe koju slušate na svom MP3 playeru... jeste li kupili svaku pjesmu? A što je s filmovima koje ste skinuli s interneta? Svi programi na vašem kompjuteru su legalni, a ne piratski? Dok vozite auto, poštujete li prometne zakone savršeno? Nikada niste vozili preko ograničenja? Uvijek stanete na znaku STOP? Nikada niste pretjecali traktor na punoj liniji? Uvijek vežete pojas? U vožnji ne koristite mobitel? Razmislite malo... kada bi vam se sudilo za sve te prekršaje, koju kaznu biste trebali dobiti? Postoji li nevinost ili je ona samo plod naše mašte kojim se tješimo i govorimo si da nismo zaslužili osudu?

Biblija ima zanimljiv pogled na zakon i kršenje istog. Božji stav prema prekršajima glasi ovako: tko prekrši jednu zapovijed, prekršio je cijeli zakon. Logika koja stoji iza toga, govori da nije stvar u pojedinačnim naredbama ili zabranama, nego u stavu poslušnosti prema onome tko je postavio zakon. Ako netko uporno krši prometne zakone i zakone o autorskim pravima, je li ta osoba podložna zakonu? Dopustite da vas šokiram: ako imate čak i samo jednu pjesmu na iPodu koju niste platili, vi ste zločinac! Zaslužujete novčanu kaznu, ako ne i zatvorsku.

Istina, vjerojatno niste nikoga ubili, silovali ili opljačkali. Ali ste prekršitelj zakona. To je ono što jeste, isto kao i ja.

Da vam upravo sada na vrata pokuca policija i pretraži vam kompjuter, biste li bili potpuno nevini? Rijetki su koji bi mogli odgovoriti: Da.

To je zašto nam nije problem reći da je bolje pustiti stotinu krivih na slobodu, nego osuditi jednog nevinog - jer smo svjesni svoje krivice. Problem se znatno uveličava, ako razmišljamo o svojim grijesima prema Bogu. On je potpuno svet, za razliku od naših zakonodavaca. Zbog toga, prekršaj njegovog zakona, makar i po jednoj stavci, neizmjerno je teži. Nemojte se zavaravati! Da vam Bog sada sudi, ne biste bili nevini. S potpunim pravom bi vas osudio na vječnu propast. U paklu neće biti nepravedno osuđenih.

Hvala Bogu što je poslao Krista, koji je uzeo naše grijehe na sebe. Samo vjera u Isusa Krista može te spasiti od Božjeg pravednog suda. Kažu u pravu da nepoznavanje zakona ne opravdava. Razmisli o tome... Otvori Bibliju...

Propovijedanje istine = uspješno propovijedanje

Jedan prijatelj me je potaknuo na razmišljanje. Jona je istovremeno bio i užasan propovjednik, ali i nevjerojatno uspješan.

S jedne strane, Jona je odbio poslušati Božji poziv koji ga je slao u Ninivu (Jona 1:1-3). Vijest o nadolazećem Božjem sudu zbog njihovih grijehâ, Jonu je čak razveselila. On je mrzio Ninivljane. Zaslužili su smrt. Otići k njima kako bi ih upozorio na Božji gnjev, u njegovoj glavi istovremeno je bilo traćenje vremena, ali i nešto što je potencijalno opasno. Što ako se oni pokaju (4:1.3)?

Ipak, Bog je ostvario svoj naum - doveo je Jonu do Ninive (1:4; 2:1; 2:11), navijestio je svoju poruku po svojem glasniku (3:1-5), izlio je svoju milost na grešnike i spasio ih od vječne propasti (3:10; usp. Matej 12:41).

Jonino ponašanje u cijeloj situaciji, a pogotovo nakon sprovođenja Božjeg nauma spasenja, pokazuje nam da je bio propovjednik bez ljubavi. Niti je volio svoju publiku, niti je volio svoju poruku, niti je volio svojeg Gospodara koji ga je poslao. Ipak, kao alat u rukama suverenog Boga, poslužio je svrsi.

Često se čuje uzdah nekih suvremenih propovjednika koji pozivaju na rast ljubavi pod cijenu istine. Mnogi potiču na ublaživanje poruke, kako ne bismo uplašili, naljutili ili —najgore od svega— uvrijedili svoje slušatelje. Bolje je ne govoriti o Božjoj pravednosti, srdžbi, sudu - govore nam pobornici ovakve filozofije. Trebamo rijeđe ljudima govoriti o njihovim grijesima, a češće o ljubavi koju Bog osjeća prema njima - nadalje nas potiču. Jesu li ti ljudi u pravu?

Jona nije volio, ali je rekao istinu. Ninivljane nije trebala spasiti Jonina ljubav, nego Božja istina.

Naravno, ne zalažem se za manjak ljubavi prema ljudima kojima naviještamo evanđelje. Dopustite da ponovim: ne borim se protiv ljubavi. Ipak, ono protiv čega se borim, filozofija je koja tvrdi da je ljubav važnija od istine. Takva filozofija ne razumije pravu, Božju definiciju ljubavi, niti pravu, Božju definiciju istine.

Reći istinu, najbolji je način na koji možemo iskazati ljubav, jer Božja istina jest ljubav. “Ljubav se raduje istini” (1.Korinćanima 13:6). Mi trebamo voljeti, jer je Bog nas prvi volio (1.Ivanova 4:10,19). Tko ima ljubavi, na ispravan način odražava narav Boga koji je ljubav (1.Ivanova 4:16).

Sve ovo znamo, jer nam je tako objavljeno u Bibliji, Božjoj istini.

[Vezano uz ovu temu, preporučam i ovaj stariji post.]

Zar nam je svejedno?

U koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju —Jer.23:28b

U 23. poglavlju knjige proroka Jeremije, Bog se obraća “prorocima” (stih 9). Primjenjeno na našu situaciju danas, rekli bismo da je ovaj odlomak pisan propovjednicima. Većinu odlomka, a pogotovo na početku, vidimo da je riječ o lažnim prorocima - o onima koji “vas obmanjuju” jer govore svoje ideje umjesto da objavljuju Božju riječ (stih 16). Ti proroci nisu poslani od Boga i oni govore laži (stihovi 21 i 25), iako tvrde da govore u Božje ime.

Problem ovih proroka bio je sadržaj njihove poruke ljudima. Ukratko, oni su ljudima govorili ono što su ljudi htjeli čuti. Bog kroz proroka Jeremiju poziva narod da ne slušaju te proroke, jer oni “govore onima što preziru riječ Jahvinu: ‘Bit će s vama mir!’ a onima što slijede glas svog srca okorjelog: ‘Nikakvo vas zlo neće snaći!’”(23:17).

Vjerojatno radi vlastite popularnosti, a možda i sigurnosti, ovi proroci su ljudima govorili da je s njima sve u redu. Nikakav sud ih ne očekuje, nikakva krivnja nije na njima, neće im se ništa loše dogoditi. No, to je bilo daleko od istine. Zbog grijehâ koje su počinili, nad narodom je bio pravedan gnjev Jahvin. Narodu se spremala propast - osvajanje od strane Babilonaca i odvođenje u izgnanstvo, što je za izabrani narod bilo nešto najgore - napustiti zemlju obećanja.

Unatoč tome, propovijedanje ovih prorokâ bilo je ublaženo. Oni su izgubljene grešnike uljuljkivali u lažnu sigurnost i neutemeljenu smirenost, umjesto da ih uzdrmaju porukom o njihovom stanju pred svetim i pravednim Bogom.

Malo dalje, prorok Jeremija podsjeća kakva je bila ispravna poruka koju narod nije poslušao:

Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih, … ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti. — Jer. 25:4-7

Drugim riječima: Vaši grijesi su razgnjevili svetog Boga! Pokajte se! Ukoliko se ne obratite, primit ćete pravednu kaznu za svoje grijehe!

Lažnim prorocima bilo je svejedno. Oni nisu marili za sudbinu naroda. Njima je bilo stalo samo da njih sâmih, a ne do spasenja naroda, a pogotovo ne do Božje slave. Zbog toga, njihova poruka je bila blaga.

S druge strane, proroku Jeremiji nije bio svejedno. On je mario za sudbinu naroda. Njemu je bilo stalo, prvenstveno do Božje slave, a zatim i do naroda. Nije se bojao prorokovati poruku koju nitko nije htio čuti, poruku koja je uvredljiva, poruku koja ga je sigurno stajala dobrog ugleda, a dovodila je u opasnost i njegov život.

Danas, kažu da živimo u suvremenom civiliziranom svijetu. Prije 100-200 godina, još smo i mogli plašiti narod s “babarogama” iz pakla. To više nije slučaj, smatraju neki. Pa, nismo praznovjerni barbari, nego napredni intelektualci. Zbog ovakvog razmišljanja, mnogi propovjednici ne žele propovijedati otvoreno. Nisu spremni reći ljudima da su grešni i da ih ta grešnost vodi ka vječnoj propasti. Nemaju dovoljno hrabrosti naviještati Božji pravedni sud onima koji odbijaju riječ Božju, i Božje milostivo spasenje onima koji se toj riječi podrede.

Jednu od najpoznatijih propovijedi u zadnjih nekoliko stotina godina, propovijedao je Jonathan Edwards, a njezin naslov glasi “Grešnici u rukama gnjevnoga Boga”. Ta propovijed potaknula je mnogo pokajanja. Danas je, ipak, vjerojatnije da ćete čuti propovijed pod naslovom “Ne toliko loši ljudi u rukama ne toliko sretnoga Boga”, ili još gore “Prilično dobri ljudi u rukama Boga koji raširenim rukama jedva čeka da mu dođemo”. Ovakve propovijedi ne potiču pokajanje, nego imaju isti učinak kao poruke prorokâ koje Bog osuđuje po proroku Jeremiji.

Zar nam nije stalo do ljudi? Zar nam je svejedno što ljudi oko nas jure u vječnu propast, mnogi nesvjesni svojega stanja, upravo zbog toga što su poruke mnogih propovjednika nedovoljno jasne i nedovoljno oštre? Zar nam ih nije žao, kada im donosimo riječ Božju poput pera koje škaklja, umjesto poput malja koji treba razbiti njihovo kameno srce? Zar ih toliko mrzimo, da im donosimo “evanđelje” koje je vatrica što grije njihova srca, umjesto da bude oganj što ih puni strahom Jahvinim?

Nije li riječ moja poput vatre —riječ je Jahvina— i nije li slična malju što razbija pećinu? —Jer.23:29

Rast radi vjernosti - svjedočanstvo jednog pastora

Prije nekoliko sati, za vrijeme studentskog bogolužja na Teološkoj biblijskoj akademiji, slušao sam svjedočanstvo jednog čovjeka iz SAD-a. Njegovo ime je J. W. Norman i danas je dao svoje svjedočanstvo o svom obraćenju, te o svojem radu u crkvi koju vodi. Cijelo svjedočanstvo možete poslušati/skinuti ovdje.

Ono što me se jako dojmilo jest njegova definicija uspjeha u službi.

Naime, ukoliko ne želite ili nemate vremena poslušati cijelo svjedočanstvo, evo kako je on opisao svoj rad i uspjeh u tom radu.

Prije 8 godina započeo je crkvu. Kao i većina amerikanaca rođen je i odgojen u protestantskoj kršćanskoj obitelji. Nevjerojatno je kako on svoje djetinjstvo opisuje ovim rječima: "Ne sjećam se jednoga dana u svom životu da nisam bio u crkvi". Ipak, on je bio grešnik i trebao je spasenje kao i svi ostali, jer nitko rođenjem ne postaje Božje dijete (Matej 7).

Ne samo da on nije bio istinski vjernik iako je bio član kršćanske obitelji i kršćanske crkve, nego i većina ostalih članova te crkve, uključujući i pastora, nisu bii spašeni. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Ta crkva nije živjela na temelju Božje riječi. Pastor je više pričao o svojem životu nego o Bibliji. Više ga je zanimalo da ugodi ljudima koji ga slušaju nego da ugodi Bogu.

Ali, postojao je tračak nade. Nekoliko ljudi, uz J.W.-a i njegove supruge, nisu pristajali na status quo. Oni su bili ljudi koji su bili gladni Božje riječi, jer su iskusili oproštenje grijehâ kroz Kristovu žrtvu. Bili su gladni, a pastor ih nije hranio.

Zbog toga, oni su se odvojili i započeli novu crkvu. Dvanaest ljudi i njihovih 12 Biblija.

U sedam godina, od 2001. do 2008., crkva se udvostručila. Za hrvatske pojmove, rekli bismo super rezultati. Ipak, ne i za američke. U očima onih koji su ih promatrali to je bio poraz. Imati 12 novih članova u osam godina, za Ameriku je malo. Ali, oni nisu posustajali. Nastavili su se sastajati i proučavati Bibliju - nedjeljom ujutro i popodne, te srijedom popodne. Držali su se zdrave nauke i nisu ju razvodnjavali da bi bila ugodnija za slušati, primamljivija ili nešto slično.

Odjednom, u studenom prošle godine, počele su se događati neke nove stvari. Ljudi su počeli dolaziti. U svibnju ove godine, dobili su 30 novih članova. Sada ih ima sedamdeset i dvoje.

A nisu ništa mijenjali u svojem pristupu. Samo su proučavali Bibliju.

Nevjerojatno mi je dok se sjetim što rade s novim članovima, novim obraćenicima: Bez obzira imali novi članovi nekakvu kršćansku pozadinu ili ne, crkveni učitelji s njima prolaze kroz tečaj o Božjim savezima. Prilično duboke stvari.

Na pitanje kako je to prihvaćeno, J.W. odgovara: "Naši standardi su ovdje, visoko. Ne spuštamo ih jer su ljudi ovdje, nisko. Umjesto da standarde spustimo k ljudima, mi ljude podignemo ka standardima. Ne guramo ih, nego ih brižno nosimo." (parafraza)

U Bibliji čitamo o dvojici propovjednikâ - o Noi i Joni. Noa je propovjedao 120 godina i nitko ga nije slušao osim njegove obitelji. S njim su u brod ušli samo žena, tri sina i njihove žene (Postanak 6-8). Jona je, naprotiv, propovijedao samo jedan dan (Jona 3:4) i cijela Niniva se obratila od svojih grijehâ k Bogu.

Mi bismo Jonu opisali kao uspješnoga, a Nou kao gubitnika, zar ne? Ipak, Jona je gunđao, bježao od Boga i ljutio se na Njega. Noa je bio vjeran i poslušan. Bog ga je opisao kao pravednika.

Brojevi su nagrada za vjernost, a ne dokaz za ispravnost metode. Imali mi rezultate ili ne, moramo biti vjerni Riječi. Krist gradi svoju crkvu, a ne mi.

Duhovno zdravlje

U predgovoru svoje knjige pod naslovom “Toward an Exegetical Theology” (Prema egzegetskoj¹ teologiji), priznati biblijski stručnjak Walter Kaiser je napisao sljedeće:

1742. godine, John Albert Bengel je primijetio: “Pismo je temelj Crkve; Crkva je zaštitnik Pisma. Kada je Crkva snažnoga zdravlja, svjetlo Pisma sjaji žarko; kada je Crkva bolesna, Pismo se raspada zbog zaborava; i, tako se događa da vanjsko obličje Pisma i Crkve obično istovremeno prikazuju ili zdravlje ili bolest; a pravilo nalaže da je način na koji se odnosi prema Pismo u izravnom odnosu sa stanjem Crkve”. Nakon više od dva stoljeća možemo potvrditi ispravnost Bengelovog upozorenja. Crkva i Pismo stoje ili padaju zajedno. Ili će Crkva biti othranjena i ojačana hrabrim proglašavanjem njezinog biblijskog teksta ili će njezino zdravlje biti ozbiljno narušeno.

Drugim riječima — duhovno zdravlje bilo koje zajednice kršćanâ vidljivo je po načinu na koji ona postupa prema Bibliji. Crkva ovisi o Božjoj riječi, ako želi biti zdrava. Zanemarivanje, prijezir, ravnodušnost, pa čak i neozbiljnost u odnosu na propovijedanje Božje objave, prijetnja su Božjem narodu.

Kaiser nastavlja tako što opisuje današnje zdravstveno stanje Kristove nevjeste kao slabo, što je uzrokovano stalnim unosom “brze hrane” (eng. junk food). Današnje propovijedanje Kaiser opisuje kao unos raznih umjetnih konzervanasa i neprirodnih dodataka, što rezultira u “teološkoj i biblijskoj neuhranjenosti” duhovne naravi, upravo one generacije ljudi koja poduzima sve što može kako bi “osigurala da njezino tjelesno zdravlje ne bude oštećeno korištenjem hrane i proizvodâ koji su karcinogeni ili drugačije štetni”.

Nije li, zaista, tako i u našoj državi? Razmislite malo… Koliko vremena ste prošli tjedan uložili u svoje tjelesno zdravlje? Koliko ste trčali, kupovali light proizvode s manje masnoće, koliko ste tekućine pili da ne biste dehidrirali, koliko voća ste pojeli umjesto čokolade, itd.? Čak i ako niste aktivno radili na očuvanju ili poboljšanju svojeg zdravlja, koliko vremena ste potrošili razmišljajući o tome? Sigurno ste svjesni da ovakav stil života nije zdrav. Sigurno niste zadovoljni time što stalno sjedite za računalom ili pred TV-om. Sigurno smatrate da imate nekoliko kila previše. Sigurno mislite da biste se trebali češće prošetati susjedstvom umjesto da u trgovinu idete automobilom. Nisam li u pravu? Ne razmišljate li često o svojem tjelesnom zdravlju?

S druge strane, što je s vašim duhovnim zdravljem? Pavao je Timoteju napisao da “Tjelovježba donosi malu korist, a pobožnost donosi potpunu korist, jer joj pripada obećanje života — života sadašnjega i budućega” (1.Timoteju 4:8). Razmislite o ovome stihu. Punina i kvaliteta sadašnjeg života, kao i budući život nalazi se u pobožnosti. 

Tjelesno zdravlje je važno, nemojte me krivo shvatiti. Osobno, trebao bih više vremena uložiti u njegovo očuvanje i poboljšanje. Ipak, duhovno zdravlje je mnogo važnije. 

Pavlova poanta je da se moramo vježbati u pobožnosti. Moramo jačati svoje duhovne mišiće. Povezano s citatom Waltera Kaisera s početka ovog članka, moramo zgrabiti Božju riječ u svoje ruke i vježbati. 

Pažljivo pazimo s čim hranimo svoje tijelo; no, koliko smo ozbiljni i oprezni glede svoje duhovne prehrane??? Da budem jasniji — čitate li “deklaraciju” na svakoj propovijedi koju čujete ili pročitate; na svakom članku, svakoj knjizi, … Da budem još jasniji — provjeravate li duhove, kako to piše u 1.Ivanovoj 4:1, jer nisu svi od Boga iako to tvrde? 

Jedan biblijski odlomak kojeg se često pogrešno razumije i pogrešno tumači je 1.Solunjanima 5:20,21: “Proročanstva [propovijedi] ne prezirite, nego sve provjeravajte; što je dobro, čuvajte. Od svakog zlog izgleda [oblika] se klonite!” (doslovni prijevod).

Ovdje nas Božja riječ ne uči da slušamo svakoga bez imalo diskriminacije, pozorno slušajući i uzimajući ono dobro, dok odbacujemo ono loše. Ipak, to je kako mnogi vjernici shvaćaju ove stihove. Zamislite da na ovaj način pristupate svojoj tjelesnoj prehrani — sve i svašta jedete, korisno zadržavate u želucu, a otrovno izbacujete iz njega. Ne bi li to bilo opasno i ludo? 

Način na koji je Pavao napisao ove stihove, ukazuje na sljedeće tumačenje: Ne prezirite propovijedanje, nego provjeravajte propovjednike. One koji vas uče u skladu s Pismom, nastavite slušati i čuvajte ono što vas oni uče. One druge propovjednike, čije učenje nije položilo ispit Biblije, izbjegavajte!

Duhovno razlučivanje vještina je koja polako pada u zaborav. Ali, koliko je samo nužno… Kao što je opasno jesti svašta, a otrov izbaciti (upravo zato jer bi moglo biti prekasno, jednom kada otrov dođe do želuca), jednako je opasno i izlagati se skakakvom učenju, jer bi moglo biti prekasno, jednom kada ono uđe u naš um… 

Provjeravajte sve i svakoga koristeći Božju istinitu Riječ! 

_____________________

¹Egzegeza se odnosi da otkrivanje značenja biblijskog teksta.

Propovijedanje ženâ

Molim vas, nemojte me suditi prije nego što pročitate sve, pogotovo zadnji odlomak. Hvala!

Ako mi kažete da žena danas smije propovijedati jer u “Kristu više nema ni muškog ni ženskog, jer smo svi samo jedan u Kristu Isusu” (Galaćanima 3:28), ja ću vam reći da:

1. Glede vrijednosti, nema razlike između muškarca i žene (Postanak 1:27)

• Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Oboje, i muškarac i žena, na jednak način nose tu sliku. Odlomak u Galaćanima govori o vrijednostima u Božjim očima, a ne o pravu na propovijedanje.
  

2. Glede naravi, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 1:27)

• Osim očite biološke razlike u reproduktivnim organima, postoji i razlika u psihologiji - muškarci i žene različito razmišljaju i različito funkcioniraju. Postoji razlog zašto je Bog stvorio dva spola umjesto da je čovjek dvospolno biće (kao što postoji među životinjama i biljkama). U Postanku 1:27, riječ je o hebrejskoj paralelističkoj poeziji — svaki sljedeći redak je sličan prethodnom, ali mu je početak drugačiji radi naglaska (prvi redak naglašava da je Bog stvorio, drugi da je stvorio na svoju sliku, treći da je stvorio dva različita spola).
  

3. Glede uloga, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 2)

• Ovaj odlomak ima svrhu određivanja ulogâ i autoritetâ — Bog postavlja čovjeka u vrt i zadaje mu zadatak obrađivanja, te mu zabranjuje jesti sa stabla spoznaje. Osim takvog očitog uspostavljanja autoriteta Boga nad čovjekom, postoji i imenovanje: U hebrejskoj kulturi onaj s autoritetom daje ime onome koji je pod njegovim autoritetom, što je vidljivo već u Postanku 1 gdje Bog daje imena raznim elementima svojeg stvorenja (dan, noć, nebo, ...). Bog ovdje, u 2:20, prvi put čovjeka naziva njegovim imenom - Adam (što nije vidljivo po prijevodu Kršćanske sadašnjosti, ali je vidljivo po hebrejskom izvorniku). Ideja autoriteta u davanju imena ponavlja se i u činjenici da Adam daje imena životinjama: u prethodnom poglavlju Bog je čovjeku dao vlast da vlada nad stvorenjem kao Božji predstavnik (Postanak 1:28), on to ovdje i sprovodi u djelo. Ideja o autoritetu u davanju imena, završava sa činjenicom da Adam daje ime svojoj pomoćnici - Evi. 

• Dakle, u Postanku 2, pokazuje se da su muškarac i žena jednaki (“kost od mojih kostiju, meso od mojeg mesa; ženom [heb. iša] neka se zove, od čovjeka [heb. iš] kada je uzeta”; također, sve do stvaranja žene, čovjeku nije nađena pomoć “kao što je on”, što znači da je ona “kao što je on”), ali da imaju drugačije uloge (prvenstveno, žena je “pomoć” čovjeku; zatim, Adam je dao ime Evi).

• Važno: U obraćenju, u Kristu, robovi su ostali robovi (Ef.6:5-9), Židovi su ostali Židovi, …
  

Nadalje, ako ja vama kažem da je propovijedanje žena izričito zabranjeno u 1.Tim.2:8-15, vi ćete mi vjerojatno reći da:

1. Je ta zabrana vrijedila samo u to određeno vrijeme, u toj određenoj kulturi, zbog određenog problema koji je postojao u Efeškoj crkvi.

• Ipak, kontekst nalaže da Pavao ove riječi piše mladom pastoru Timoteju, glede ponašanja u “kući Božjoj, koja je crkva živoga Boga…” (1.Timoteju 3:15). Dakle, ovo zabrana za vas ne vrijedi jedino ako ste spremni odbaciti naziv “crkva Božja”.
  

2. Je to zabrana koja se odnosi samo na žene i njihove muževe, a ne općenito na sve žene i sve muškarce, jer su u grčkom izvorniku korištene riječi koje se mogu i tako prevesti (gyne—žena, aner—muž).

• Ako je to točno, zašto Pavao onda nije točnije odredio, kao što je to učinio u Efežanima 5:22 i u Kološanima 3:18, gdje piše da se žene moraju pokoravati “svojim muževima”? 

• Ako je to točno, onda znači i da iste riječi imaju ista značenja i u 1.Timoteju 2:8,9 — što bi nalagalo da se samo oženjeni muškarci smiju moliti (ili da samo oženjeni muškarci trebaju imati čiste ruke, te da samo oni ne smiju imati srdžbu i prepirke); isto bi značilo da se samo udate žene moraju pristojno oblačiti i kititi se stidom i čednošću.

• Ne! Ovaj stih govori o svim ženama i svim muškarcima, a ne samo o ženama i njihovim muževima.
  

3. Je to samo mišljenje Pavla koji je bio šovinist, te kao takvo nije autoritativno za nas danas.

• Prvenstveno, ovaj stih je u kanonu Božje riječi! Usudite li se izvaditi ga, prisjetite se Božje prijetnje iz Otkrivenja 22:19!

• Zatim, tko određuje što je autoritativno? Tko određuje što ćemo slušati iz Biblije, a što ne? Vi imate to pravo i vlast?

• Na kraju, nazivate li šovinistom istog Pavla koji je napisao Galaćanima 3:28 — odlomak na kojem zasnivate svoju ideju da su muškarci i žene jednaki, te da to daje pravo ženama da propovijedaju?? Jako licemjerno i arogantno, moram priznati! 

Nisam šovinist. Ne mrzim žene. Nemam ništa protiv služenja žena u crkvama (dapače, ohrabrujem ga i potičem), niti sam protiv toga da žena ima karijeru izvan doma. Vjerujem da žena treba služiti u lokalnoj zajednici i da postoji mnogo načina na koji ona to može činiti, ali propovijedanje nije jedno od njih — ne zato jer se smatram ugroženim, ili sam zabrinut da će to sputati neke muškarce, niti zato jer mislim da ženin glas nije dovoljno dubok da bi zvučao dobro s propovjedaonice, nego zato jer je ova zabrana jasna i dolazi od Boga.

S druge strane, jesam anti-feminist (kao i anti-šovinist). Mrzim činjenicu da se otvoreno krši jasna Božja zapovijed pod izgovorom ljubavi prema ženama i jednakosti spolova. 

Spolovi nisu jednaki! Ako mislite da su spolovi jednaki, javite mi se i poslati ću vam udžbenik iz Prirode i društva za četvrti razred osnovne škole.

Prst kao sidro

Nedavno sam na poklon dobio novu Bibliju. Crnu, kožnu Bibliju čistih margina i bez podvučenih stihova. Točno takvu sam i trebao. Naime, od obraćenja koristim svoju prvu Bibliju i već je u kritičnom stanju. Ovu novu sam odmah prozvao svojom “Biblijom za propovijedanje”. 

Samo nekoliko dana otkako sam ju dobio, propovijedao sam u jednoj zajednici u Međimurju. Mislio sam: “Evo prilike da upotrijebim svoju novu ‘propovjedničku Bibliju’”. Ali, ništa od toga. Nisam ju koristio iz neobičnog razloga. Naime, propovijedao sam iz posljednja dva stiha Judine poslanice. Budući da je to predzadnja knjiga Biblije, a moja Biblija je nova, nikako nisam mogao postići da stoji otvorena na toj stranici. Stalno se zatvarala. Kada bih propovijedao iz sredine Biblije (možda iz Psalama), ne bih imao problema. Ali, za Judinu poslanicu bih trebao malo više “razraditi” novu Bibliju. 

Zbog toga sam propovijedao iz svoje stare, pouzdane Biblije koja ostaje otvorena na bilo kojoj stranici. Jednostavno nisam htio stati za propovjedonicu, pročitati odlomak i dalje nastaviti sa zatvorenom Biblijom. Ljudima koji su sjedili ispred mene poslao bih krivu sliku. Propovjednik mora tumačiti tekst koji se nalazi u otvorenoj Bibliji ispred njega. To je poanta propovijedanja. 

Ipak, mislim da sam danas naišao na rješenje mojeg problema s Biblijom koja ne želi ostati otvorena. Čitajući knjigu Stevena Lawsona “Famine in the Land” (Glad u zemlji), koja govori o nedostatku takvog propovijedanja u današnjim crkvama koje hrani vjernike zdravom naukom i spoznajom Božje riječi, naišao sam na ovaj njegov citat Waltera Kaisera:

Kada čovjek propovijeda, nikada ne smije maknuti svoj prst od Pisma, Kaiser je upozorio. Ako gestikulira desnom rukom, trebao bi prst lijeve ruke držati na tekstu. Ako promijeni ruku s kojom gestikulira, tada bi također trebao promijeniti i ruku s kojom drži prst na tekstu. Uvijek bi trebao pokazivati na Pismo. 

Ovo je dobar savjet. I doslovno i slikovito, propovjednik uvijek treba pokazivati na biblijski tekst. Ovakav naglasak fokusa na Riječ za propovijedaonicom, obilježje je svih istinskih ekspozitorâ [tumačâ]. Oni koji propovijedaju i poučavaju Riječ trebaju biti tako duboko ukorijenjeni i utemeljeni u Pismu da nikada ne odu od njega, te da uvijek upućuju sebe i svoje slušatelje prema njegovim istinama. Biblijsko propovijedanje treba biti upravo to — biblijsko — a svi koji stoje za propovjedaonicom moraju pokazati postojanu, čak neumornu, predanost samome Pismu. Poput liječnika koji zna koji lijek treba prepisati, svaki propovjednik treba uvijek proučavati, učiti, i izdavati velike doze ljekovitog balzama Božje riječi svim svojim pacijentima. Bez obzira na bolest, jedini lijek za dušu je Božja riječ koju Božji Duh primjenjuje na ljudska srca.

Iako poanta ovog citata nije doslovno držanje prsta u Bibliji, vjerujem da u tom savjetu nalazim rješenje svojeg problema. Naravno, prst u Bibliji ne smije biti odvojen od onoga što se propovijeda. Taj prst je sidro koje i meni i ljudima koji me slušaju mora pokazivati odakle dolazi ono što govorim i čiji autoritet stoji iza mog propovijedanja. 

Duhovnu glad ne može utažiti ništa drugo osim jasnog, autoritativnog tumačenja Biblije. Prst na tekstu donosi tekst u uši i srca ljudi koji su gladni Božje riječi.

Ljubav: impuls u mozgu ili odluka o djelovanju?

Znanstvenici su dokazali da je ljubav poseban osjećaj. Pročitao sam članak koji kaže da bezuvjetna ljubav “uključuje čak sedam područja u mozgu”, te da se ti “impulsi razlikuju od romantične i seksualne ljubavi što odvodi do zaključka da je bezuvjetna ljubav posve poseban osjećaj.” Prilično zanimljivo, zar ne?

Ipak, zaslužuju li ti “stručnjaci” naše povjerenje? Naime, promotrite li novine i časopise u posljednih nekoliko godina, vidjet ćete da “znanstvenici” i nisu toliko pouzdani. Dobar primjer toga su nedavna “otkrića” o crvenom mesu. Jedan mjesec je dobro za vas jesti puno crvenoga mesa, koje čak ima više nečega (što ne znam niti izgovoriti), od puno veće količine povrća.  Već sljedeći mjesec, previše crvenog mesa je opasno, jer povećava opasnost od raka. Ovo je samo jedan od mnogih primjera “znanstvene stručnosti”.

Osim toga, svaki put kada vidite ili čujete da se skupina znanstvenika složila oko nečega - odmah to odbacite kao laž. Naime, za znanost ne trebate odbor stručnjaka, niti njihovo slaganje. Ako je nešto znanstveno istina, onda je dovoljan jedan znanstvenik i njegov dokaz. To je znanost - dokazane činjenice, a ne glasanje i složnost.

Istinu o ljubavi nalazimo u knjizi koju je napisao izumitelj ljubavi. Ljubav je pojam o kojem najviše zna Bog, a njegovo objašnjenje ljubavi nalazimo u Bibliji.

1. Božja ljubav popraćena je djelovanjem

Ivan 3:16: “Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.”

1.Ivanova 4:9,10: “U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svog jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”

1.Ivanova 3:16: “Po tomu smo upoznali ljubav što je on za nas dao svoj život.”

Bog nije ljubio svijet i samo imao tople osjećaje oko srca, ili pojačanu moždanu aktivnost (što kao bestjelesni duh nije niti mogao imati), bez da je nešto učinio. On je poslao svog bezgrešnog sina među ljude koji su Isusa prezirali kao i Boga koji ga je poslao. Radi spasenja tih istih ljudi, Bog je svoj savršeni, pravedni gnjev izlio na svojeg ljubljenog sina, do te mjere da je Sin povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Primjetite da u tom trenutku, Boga nije zvao ocem. Isus je na sebi nosio grijehe onih koji će ga primiti kao svojeg Gospodina, i Otac ga je morao napustiti.

2. Bog nam naređuje da volimo

Ivan 13:34: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (također, Ivan 15:12)

Efežanima 5:25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio svoju Crkvu i sam sebe predao za nju.”

1.Ivanova 3:11: “Jer ovo je poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!”

1.Ivanova 4:11: “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.”

Uzmemo li u obzir dva čimbenika - Bog je suvereni stvoritelj i gospodar svemira, a imperativ označava naredbu - ovo nisu prijedlozi koje možemo, ali ne moramo vršiti. To su autoritativne naredbe, o kojima nema rasprave. Ovi stihovi nisu nejasni. Sviđalo se nama to ili ne, Božje izravne naredbe moramo izvršavati. Ako Bog naređuje da volimo, onda to nije nešto izvan naše kontrole. To je nešto što voljno možemo odlučiti činiti.

3. Naša ljubav mora biti popraćena djelovanjem

Ivan 14:15: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”

Ivan 14:21: “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.”

Ivan 14:23b: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ…”

1.Ivanova 3:18: ”Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.”

1.Ivanova 5:2,3: “Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.”

Bog nam ne naređuje da imamo impulse u mozgu, nego da djelujemo. Kao što je on djelovao i na taj način volio, jednako i mi moramo voljeti, ne ljubavlju koja je apstraktna, nego ljubavlju koja je konkretna.

*******

Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim ljubav prikazati kao nešto što moramo činiti koliko god nam to bilo teško. Moja poanta je ista kao i Isusova - sažetak cijelog Božjeg zakona je ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Međutim, odvojeno od Krista i bez prisustva Božjeg Duha u nama, nemoguće nam je ljubiti bezuvjetnom ljubavlju. Čak i kada neka ljubav tako izgleda, ona to nije, ako nema Krista. Imajmo uvijek na umu, da su sva čovjekova pravedna djela samo okaljane haljine (vidi Izaija 64:6, gdje prorok koristi riječi koje bismo mogli prevesti i ovako: “Sva naša ‘pravedna’ djela su kao upotrebljeni higijenski ulošci”).

Ipak, za otkupljene ljude postoji nada za pravu bezuvjetnu ljubav. Stihovi navedeni gore, ukazuju na to. 

Samo, nemojmo ljubav svesti na elektronski impuls u mozgu, pa čak niti na osjećaj “leptirića u trbuhu”. Ljubav je puno više, i traži puno više od nas. Svjetska ljubav je lagana - nije teško ostaviti bračnog partnera jer je “žar nestao”; Također, ako je ljubav nešto nad čime nemamo nadzor, onda nismo mi krivi što nemamo ljubavi. 

S druge strane, ljubav koja oponaša Božju, zahtijeva voljnu odluku, napor, žrtvu, odricanje… Ta ljubav je teška, ali je lagana. Razumijete?