Treći način

Zadnja rečenica prethodnog posta spominje rješenje za problem Božjeg gnjeva prema nama i našem grijehu. Ovaj post govori o tom rješenju.

U svojem romanu "Tunnel in the Sky", Robert A. Heinlein piše sljedeće:

Psiholozi su jednom prilikom zaključali majmuna u prostoriju, iz koje su unaprijed namjestili samo četiri načina bijega. Zatim su promatrali majmuna kako bi vidjeli koji od četiri načina će pronaći.

Majmun je pobjegao na peti način.

U ovom slučaju majmun je pokazao veću inteligenciju, nego što su mu je psiholozi pripisivali. Možda čak i veću od njihove, jer nisu predvidjeli njegovo ponašanje.

Ovo nam može pomoći da shvatimo Božje rješenje za naš problem grijeha.

Naime, Bog je svet i pravedan. Kada je Adam pao u grijeh zbog neposluha, Bog ga je mogao odmah poslati u pakao i bio bi svet i pravedan. Jednako, Bog je mogao odlučiti svakog Adamovog potomka, također poslati u pakao na vječnu muku. I tada bi Bog bio svet i pravedan.

S druge strane, Bog je milostiv i pun ljubavi. On je mogao Adamu jednostavno oprostiti i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Mogao je Adamu i Evi dopustiti da ostanu u Edenu i da vječno žive u savršenstvu, bez smrti, boli, patnje, itd. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Čak je mogao i svim njihovim potomcima, jednostavno oprostiti sve naše grijehe, "progledati nam kroz prste". Dopustiti nam svima da uživamo u blagoslovima zajedništva s Njime, bez obzira na naš grijeh. Oprostiti nam i zaboraviti. Tada bi Bog bio milostiv i pun ljubavi. Ovo je rješenje koje bismo mi ljudi sproveli da smo mi bogovi (barem se to vidi po tome kako ljudi očekuju da im Bog jednostavno oprosti, bez ikakvog temelja).

Ali, kao što bi prvo rješenje Boga prikazalo kao svetog i pravednog, ali kao nemilostivog Boga koji nema ljubavi, tako bi ga drugo rješenje prikazalo kao milostivog Boga punog ljubavi, ali i kao nepravednog i ne-svetog Boga.

Prema tome, Bog je osmislio treći način. Na taj način Bog je prikazan i kao svet i prevedan, ali i kao milostiv i pun ljubavi. Taj način je križ Isusa Krista.

Na križu, Isus je pretrpio kaznu za naše grijehe iako je bio savršeno bezgrešan, da bismo mi primili pravednost i oproštenje iako smo grešnici. Pročitajte Rimljanima 3:21-26!

Baš zato, ja sam siguran u pogledu svoje vječnosti. Bog je pravedan. Krist je primio kaznu za moje grijehe. Ja nikada neću osjetiti Božji gnjev prema mojim grijesima. Ako bi se to ikada dogodilo, to bi značilo da je Bog kaznio i mene i Krista za moje grijehe. To bi bilo nepravedno.

Jedva čekam kraj ovog života, jer znam što me čeka. Znaš li i ti?

Zadovoljena pravda

Ponovo, iz knjige "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges):

"Kao vjernici, moramo se stalno podsjećati da je Krist zadovoljio Božju pravdu umjesto nas. Nikada više ne moramo se bojati Božje retributivne pravde. Ipak, mnogi vjernici žive u strahu od Božje pravde. Znamo da stalno griješimo, a nekada nas bolna svjesnost o grijehu gotovo savladava. U takvim trenucima, još smo uvijek skloni gledati na Boga kao na suca koji iskazuje savršenu pravdu. Ne uspijevamo vjerom zgrabiti činjenicu da je Krist Isus u potpunosti zadovoljio Božju pravdu umjesto nas.

Jednoga jutra, u svojoj sam jutarnjoj pobožnosti razmišljao o svojem grijehu, koji je iz nekog razloga bio izrazito bolan toga dana. U mojem obeshrabrenju, rekao sam: 'Bože, ti bi bio savršeno pravedan ako bi me poslao u pakao.' Odmah nakon toga, došla mi je ova misao: 'Ne, ne bi bio, jer je Isus zadovoljio tvoju pravdu umjesto mene.'"

Možete li se prepoznati u ovakvim mislima? Kako je dobro znati da u Božjim očima zadovoljavaš pravedne zahtjeve njegove svetosti, ali ne zbog nečeg što si učinio/učinila...

Odmah je lakše u manje slavnim danima, kada se ne osjećamo kao Super—kršćani, zar ne? Znajući da smo po Kristovoj žrtvi već primili obećano nasljedstvo vječnog života i da smo članovi Božje obitelji, čega da se bojimo? Što nas može oteti iz Božje ruke? Nitko i ništa, pa čak niti mi sami (naše slabo, grešno tijelo)!

Jedno, ali vrijedno.

Trenutno radim prijelom za novu knjigu, koja bi uskoro trebala izići na tržište. Autor knjige je Stephen J. Lawson, a naslov je “Savršeno sigurni” (Absolutely Sure). Tema knjige me navela na sljedeće razmišljanje.

Postoji jedna ključna razlika između svih svjetskih lažnih religija i istinskog puta k Bogu kroz Isusa Krista. Radosna vijest Isusa Krista po jednoj se činjenici bitno razlikuje od religija koje su plod ljudske mašte. Ono što povezuje rimokatolika, muslimana, budistu, hinduistu, židova, jehovinog svjedoka, adventistu – ili pripadnika bilo koje druge religije u kojoj čovjek mora zaslužiti svoje spasenje – jeste strah, nesigurnost, neznanje. Nitko od njih nije siguran je li uspio u svojim naporima sve do trenutka smrti. Nikada ne znaju jesu li učinili dovoljno dobrih djela, prehodali dovoljno hodočašća, jesu li izrekli dovoljan broj zdravomarija i očenaša, zapalili dovoljno svijeća, prebrali dovoljno krunica, odgladovali dovoljno postova, … Jednostavno ne znaju. I zbog toga strahuju.

S druge strane, Biblija nas uči da onaj tko primi oproštenje grijeha prilikom pokajanja i vjere u Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo na križu, može i treba biti siguran. Savršeno siguran. Pitanje njegovog vječnog odredišta je rješeno. Taj upitnik je zamijenjen uskličnikom. Učenik Isusa Krista – Božjeg Sina – ne mora se brinuti niti strahovati. 

Ipak, postoje kršćani koji čine nešto nezdravo. Iz nekog razloga, oni strahuju. Boje se da im nešto nedostaje. Zbunjeni događajima koji se događaju među drugim “kršćanima”, oni se osjećaju nedovoljno predanima. Možda misle ovako: “Zašto neki kršćani čine nevjerojatna čudesna djela i imaju jaku vjeru, mole predivne molitve, imaju čvrsto pouzdanje, itd., a ja sam slab, neodlučan, mlak, bojažljiv, beskoristan, kolebljiv? Nešto očigledno nije u redu sa mnom. Nešto mi nedostaje.”

Zbog takvog načina razmišljanja, mnogi počinju govoriti o ponovnom predanju Bogu. Ponovnoj odluci, koja je ovaj put bolja, jača, revnija. Oni kažu: “Ponovo predajem svoj život Bogu na službu, ali ovaj put zaista mislim ozbiljno.” Na prvi pogled, ovo izgleda potpuno bezopasno i zaslužuje pohvalu. No, je li zaista tako?

Ukoliko Bog od nas očekuje nekakvo dodatno predanje, kada je dovoljno? Koliko puta mu se moraš predati, da bi to bilo konačno? Koliko puta Božji Duh mora doći u tebe, da bi dobio trajni boravak?

Ispravan odgovor je: SAMO JEDNOM. 

Biblija nas uči: “Obratite se… tako ćete primiti dar – Duha Svetoga” (Dj. 2:38). Isto tako: “U njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom svetim, obećanim” (Ef.1:13). Primjećujete li da, u prvom citatu, Petar kaže da Duha dobivamo onda kada se obratimo. Točno tada. I to svi koji se obrate. U drugom citatu (iz Poslanice Efežanima), Pavao piše da su svi koji su prigrlili vjeru, zapečaćeni Duhom svetim. Svi, ne neki posebni vjernici koji su se posebno predali ili su posebno odlučili slijediti Boga. 

Možda najvažnije, Rimljanima 8:9 piše: “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” 

Prema tome, ne postoje nikakva ponovna predanja, jača priznanja. Ne postoje obični i posebni kršćani. Postoje samo pravi i lažni. Oni koji imaju Duha i oni koji ga nemaju.

Trebamo se zapitati: Ako govorimo da jedno priznavanje grijeha, pokajanje za njih i predanje Isusu ne pribavlja savršenu sigurnost, nego nakon toga treba nekoliko puta donositi nekakvu dodatnu odluku, nije li to neko drugo evanđelje? Nije li to drugačije evanđelje od onoga kojega su propovijedali Isus i apostoli?

Predanje Bogu mora biti jedno, ali vrijedno.

(Photo: benefit of hindsight)