10 razloga zašto je ispravno razmišljanje (vjerovanje) važno

Na početku mjeseca prisustvovao sam Pastirskoj konferenciji koju je organizirala biblijska škola EBTC (Europäisches Bibel Trainings Centrum). Govornik je bio John Piper.

Tema konferencija je bila: "Znati i živjeti Isusa Krista", a glavna predavanja su bila: "Osjećati Krista", "Misliti Krista", "Propovijedati Krista".

Danas donosim neke bilješke s drugog glavnog predavanja - "Misliti Krista" (možete ju poslušati ovdje).

10 RAZLOGA ZAŠTO JE ISPRAVNO RAZMIŠLJANJE (VJEROVANJE) VAŽNO:

1) Nije dovoljno imati strast za Krista, jer to mogu imati i nespašeni ljudi (Rimljanima 10:1,2)

2) Pavao je Timoteju naredio da razmišlja o onome što mu piše (2.Timoteju 2:7). U prijevodu Kršćanske Sadašnjosti koristi se riječ "razumij", dok je doslovno korištena riječ "razmišljaj". Primjetite vezu između prvog i drugog dijela stiha — povezani su veznikom "jer" (ponovo, to nije vidljivo iz KS prijevoda). Doslovni prijevod bi bio: "Razmišljaj o ovome što ti govorim, jer će ti Gospodin dati razumijevanje." Prema tome, trebamo razmišljati o biblijskim odlomcima, da bi nam Bog dao razumijevanje. Bog daje razumijevanje kroz proces razmišljanja, ne odvojeno od njega.

3) Pavao je u Djelima 17:2,3 u sinagogi raspravljao na temelju Biblije i dokazivao da je Krist Mesija. Ukoliko nije potrebno ispravno razmišljati i vjerovati, onda niti ovo ne bi imalo smisla.

4) U Luki 12:54-57, raspravljajući s farizejima, Isus pretpostavlja da će ljudi koristiti logiku u svojem shvaćanju prirode (opće objave), kao i Pisma (posebne objave).

5) Isus je odbijao raspravljati s ljudima koji su koristili razum da bi potisnuli istinu (Matej 21:23-27).

6) U svojim pisanjima, Pavao je koristio izraz "ne znate li..." (npr. 1.Korinćanima 6), da bi istaknuo kako je ispravno razmišljanje važno za ispravno djelovanje. Ne možeš ispravno živjeti, činiti djela koja su dobra, ako iza toga nije ispravno znanje.

7) Biblija nam govori da je Bog svojoj Crkvi podario starješine koji moraju biti "sposobni poučavati". To podrazumijeva da vjernici moraju učiti, da moraju ispravno razmišljati, znati zdravu nauku.

8) Pavao efeške starješine podsjeća kako im je "u potpunosti" saopćio "Božji naum". To podrazumjeva da postoji tijelo doktrina, smislena ujedinjena cjelina, koja treba biti predana crkvi od strane učiteljâ.

9) Biblija je knjiga! Bog je namjerno koristio medij koji ostaje objektivno nepromjenjiv, te koji zahtjeva razmišljanje.

10) U Matej 7:7-12, nalazimo Isusov primjer koji pokazuje da je ispravno razmišljanje povezano s odnosima prema drugim ljudima i prema Bogu. U tom odlomku, Isus pokazuje da logika dovodi do shvaćanja da se možemo pouzdati u Boga. Ako ljudi, koji su zli, svojoj djeci daju dobre darove, to znači (evo logike) da možemo imati savršeno pouzdanje da će Bog, koji je savršeno dobar, dati darove onima koji ga traže. Isus logičnim argumentiranjem vodi do osjećaja pouzdanja. Osim toga, dvanaesti stih, u izvorniku započinje veznikom "prema tome", što znači da je Zlatno pravilo logički zaključak prethodnih stihova. Pouzdanje da će Bog odgovoriti na naše molitve, oslobađa nas da bez straha iskazujemo ljubav ljudima oko nas. Ispravno razmišljanje o Bogu omogućava ljubav prema bližnjima.

Zaključak:

Ne možeš Bogu ispravno služiti, niti možeš voditi ispravan kršćanski život pun ljubavi prema drugima, ako razum i razmišljanje odbaciš kao nešto nevažno.

Ipak, ovo je jedna od glavnih ideja Karizmatskog pokreta - duh je važan, um nije. Osjećaji su nad razumom. Mnogi karizmatici se povode za osjećajima kada se radi o doktrini i razumijevanju Božje riječi, pa čak i kada im kroz Pismo pokažete da njihovo vjerovanje nije u skladu s Biblijom. Koje li zablude i ponosa!

Duhovno zdravlje

U predgovoru svoje knjige pod naslovom “Toward an Exegetical Theology” (Prema egzegetskoj¹ teologiji), priznati biblijski stručnjak Walter Kaiser je napisao sljedeće:

1742. godine, John Albert Bengel je primijetio: “Pismo je temelj Crkve; Crkva je zaštitnik Pisma. Kada je Crkva snažnoga zdravlja, svjetlo Pisma sjaji žarko; kada je Crkva bolesna, Pismo se raspada zbog zaborava; i, tako se događa da vanjsko obličje Pisma i Crkve obično istovremeno prikazuju ili zdravlje ili bolest; a pravilo nalaže da je način na koji se odnosi prema Pismo u izravnom odnosu sa stanjem Crkve”. Nakon više od dva stoljeća možemo potvrditi ispravnost Bengelovog upozorenja. Crkva i Pismo stoje ili padaju zajedno. Ili će Crkva biti othranjena i ojačana hrabrim proglašavanjem njezinog biblijskog teksta ili će njezino zdravlje biti ozbiljno narušeno.

Drugim riječima — duhovno zdravlje bilo koje zajednice kršćanâ vidljivo je po načinu na koji ona postupa prema Bibliji. Crkva ovisi o Božjoj riječi, ako želi biti zdrava. Zanemarivanje, prijezir, ravnodušnost, pa čak i neozbiljnost u odnosu na propovijedanje Božje objave, prijetnja su Božjem narodu.

Kaiser nastavlja tako što opisuje današnje zdravstveno stanje Kristove nevjeste kao slabo, što je uzrokovano stalnim unosom “brze hrane” (eng. junk food). Današnje propovijedanje Kaiser opisuje kao unos raznih umjetnih konzervanasa i neprirodnih dodataka, što rezultira u “teološkoj i biblijskoj neuhranjenosti” duhovne naravi, upravo one generacije ljudi koja poduzima sve što može kako bi “osigurala da njezino tjelesno zdravlje ne bude oštećeno korištenjem hrane i proizvodâ koji su karcinogeni ili drugačije štetni”.

Nije li, zaista, tako i u našoj državi? Razmislite malo… Koliko vremena ste prošli tjedan uložili u svoje tjelesno zdravlje? Koliko ste trčali, kupovali light proizvode s manje masnoće, koliko ste tekućine pili da ne biste dehidrirali, koliko voća ste pojeli umjesto čokolade, itd.? Čak i ako niste aktivno radili na očuvanju ili poboljšanju svojeg zdravlja, koliko vremena ste potrošili razmišljajući o tome? Sigurno ste svjesni da ovakav stil života nije zdrav. Sigurno niste zadovoljni time što stalno sjedite za računalom ili pred TV-om. Sigurno smatrate da imate nekoliko kila previše. Sigurno mislite da biste se trebali češće prošetati susjedstvom umjesto da u trgovinu idete automobilom. Nisam li u pravu? Ne razmišljate li često o svojem tjelesnom zdravlju?

S druge strane, što je s vašim duhovnim zdravljem? Pavao je Timoteju napisao da “Tjelovježba donosi malu korist, a pobožnost donosi potpunu korist, jer joj pripada obećanje života — života sadašnjega i budućega” (1.Timoteju 4:8). Razmislite o ovome stihu. Punina i kvaliteta sadašnjeg života, kao i budući život nalazi se u pobožnosti. 

Tjelesno zdravlje je važno, nemojte me krivo shvatiti. Osobno, trebao bih više vremena uložiti u njegovo očuvanje i poboljšanje. Ipak, duhovno zdravlje je mnogo važnije. 

Pavlova poanta je da se moramo vježbati u pobožnosti. Moramo jačati svoje duhovne mišiće. Povezano s citatom Waltera Kaisera s početka ovog članka, moramo zgrabiti Božju riječ u svoje ruke i vježbati. 

Pažljivo pazimo s čim hranimo svoje tijelo; no, koliko smo ozbiljni i oprezni glede svoje duhovne prehrane??? Da budem jasniji — čitate li “deklaraciju” na svakoj propovijedi koju čujete ili pročitate; na svakom članku, svakoj knjizi, … Da budem još jasniji — provjeravate li duhove, kako to piše u 1.Ivanovoj 4:1, jer nisu svi od Boga iako to tvrde? 

Jedan biblijski odlomak kojeg se često pogrešno razumije i pogrešno tumači je 1.Solunjanima 5:20,21: “Proročanstva [propovijedi] ne prezirite, nego sve provjeravajte; što je dobro, čuvajte. Od svakog zlog izgleda [oblika] se klonite!” (doslovni prijevod).

Ovdje nas Božja riječ ne uči da slušamo svakoga bez imalo diskriminacije, pozorno slušajući i uzimajući ono dobro, dok odbacujemo ono loše. Ipak, to je kako mnogi vjernici shvaćaju ove stihove. Zamislite da na ovaj način pristupate svojoj tjelesnoj prehrani — sve i svašta jedete, korisno zadržavate u želucu, a otrovno izbacujete iz njega. Ne bi li to bilo opasno i ludo? 

Način na koji je Pavao napisao ove stihove, ukazuje na sljedeće tumačenje: Ne prezirite propovijedanje, nego provjeravajte propovjednike. One koji vas uče u skladu s Pismom, nastavite slušati i čuvajte ono što vas oni uče. One druge propovjednike, čije učenje nije položilo ispit Biblije, izbjegavajte!

Duhovno razlučivanje vještina je koja polako pada u zaborav. Ali, koliko je samo nužno… Kao što je opasno jesti svašta, a otrov izbaciti (upravo zato jer bi moglo biti prekasno, jednom kada otrov dođe do želuca), jednako je opasno i izlagati se skakakvom učenju, jer bi moglo biti prekasno, jednom kada ono uđe u naš um… 

Provjeravajte sve i svakoga koristeći Božju istinitu Riječ! 

_____________________

¹Egzegeza se odnosi da otkrivanje značenja biblijskog teksta.

Propovijedanje ženâ

Molim vas, nemojte me suditi prije nego što pročitate sve, pogotovo zadnji odlomak. Hvala!

Ako mi kažete da žena danas smije propovijedati jer u “Kristu više nema ni muškog ni ženskog, jer smo svi samo jedan u Kristu Isusu” (Galaćanima 3:28), ja ću vam reći da:

1. Glede vrijednosti, nema razlike između muškarca i žene (Postanak 1:27)

• Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Oboje, i muškarac i žena, na jednak način nose tu sliku. Odlomak u Galaćanima govori o vrijednostima u Božjim očima, a ne o pravu na propovijedanje.
  

2. Glede naravi, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 1:27)

• Osim očite biološke razlike u reproduktivnim organima, postoji i razlika u psihologiji - muškarci i žene različito razmišljaju i različito funkcioniraju. Postoji razlog zašto je Bog stvorio dva spola umjesto da je čovjek dvospolno biće (kao što postoji među životinjama i biljkama). U Postanku 1:27, riječ je o hebrejskoj paralelističkoj poeziji — svaki sljedeći redak je sličan prethodnom, ali mu je početak drugačiji radi naglaska (prvi redak naglašava da je Bog stvorio, drugi da je stvorio na svoju sliku, treći da je stvorio dva različita spola).
  

3. Glede uloga, uvijek je bila i ostala razlika (Postanak 2)

• Ovaj odlomak ima svrhu određivanja ulogâ i autoritetâ — Bog postavlja čovjeka u vrt i zadaje mu zadatak obrađivanja, te mu zabranjuje jesti sa stabla spoznaje. Osim takvog očitog uspostavljanja autoriteta Boga nad čovjekom, postoji i imenovanje: U hebrejskoj kulturi onaj s autoritetom daje ime onome koji je pod njegovim autoritetom, što je vidljivo već u Postanku 1 gdje Bog daje imena raznim elementima svojeg stvorenja (dan, noć, nebo, ...). Bog ovdje, u 2:20, prvi put čovjeka naziva njegovim imenom - Adam (što nije vidljivo po prijevodu Kršćanske sadašnjosti, ali je vidljivo po hebrejskom izvorniku). Ideja autoriteta u davanju imena ponavlja se i u činjenici da Adam daje imena životinjama: u prethodnom poglavlju Bog je čovjeku dao vlast da vlada nad stvorenjem kao Božji predstavnik (Postanak 1:28), on to ovdje i sprovodi u djelo. Ideja o autoritetu u davanju imena, završava sa činjenicom da Adam daje ime svojoj pomoćnici - Evi. 

• Dakle, u Postanku 2, pokazuje se da su muškarac i žena jednaki (“kost od mojih kostiju, meso od mojeg mesa; ženom [heb. iša] neka se zove, od čovjeka [heb. iš] kada je uzeta”; također, sve do stvaranja žene, čovjeku nije nađena pomoć “kao što je on”, što znači da je ona “kao što je on”), ali da imaju drugačije uloge (prvenstveno, žena je “pomoć” čovjeku; zatim, Adam je dao ime Evi).

• Važno: U obraćenju, u Kristu, robovi su ostali robovi (Ef.6:5-9), Židovi su ostali Židovi, …
  

Nadalje, ako ja vama kažem da je propovijedanje žena izričito zabranjeno u 1.Tim.2:8-15, vi ćete mi vjerojatno reći da:

1. Je ta zabrana vrijedila samo u to određeno vrijeme, u toj određenoj kulturi, zbog određenog problema koji je postojao u Efeškoj crkvi.

• Ipak, kontekst nalaže da Pavao ove riječi piše mladom pastoru Timoteju, glede ponašanja u “kući Božjoj, koja je crkva živoga Boga…” (1.Timoteju 3:15). Dakle, ovo zabrana za vas ne vrijedi jedino ako ste spremni odbaciti naziv “crkva Božja”.
  

2. Je to zabrana koja se odnosi samo na žene i njihove muževe, a ne općenito na sve žene i sve muškarce, jer su u grčkom izvorniku korištene riječi koje se mogu i tako prevesti (gyne—žena, aner—muž).

• Ako je to točno, zašto Pavao onda nije točnije odredio, kao što je to učinio u Efežanima 5:22 i u Kološanima 3:18, gdje piše da se žene moraju pokoravati “svojim muževima”? 

• Ako je to točno, onda znači i da iste riječi imaju ista značenja i u 1.Timoteju 2:8,9 — što bi nalagalo da se samo oženjeni muškarci smiju moliti (ili da samo oženjeni muškarci trebaju imati čiste ruke, te da samo oni ne smiju imati srdžbu i prepirke); isto bi značilo da se samo udate žene moraju pristojno oblačiti i kititi se stidom i čednošću.

• Ne! Ovaj stih govori o svim ženama i svim muškarcima, a ne samo o ženama i njihovim muževima.
  

3. Je to samo mišljenje Pavla koji je bio šovinist, te kao takvo nije autoritativno za nas danas.

• Prvenstveno, ovaj stih je u kanonu Božje riječi! Usudite li se izvaditi ga, prisjetite se Božje prijetnje iz Otkrivenja 22:19!

• Zatim, tko određuje što je autoritativno? Tko određuje što ćemo slušati iz Biblije, a što ne? Vi imate to pravo i vlast?

• Na kraju, nazivate li šovinistom istog Pavla koji je napisao Galaćanima 3:28 — odlomak na kojem zasnivate svoju ideju da su muškarci i žene jednaki, te da to daje pravo ženama da propovijedaju?? Jako licemjerno i arogantno, moram priznati! 

Nisam šovinist. Ne mrzim žene. Nemam ništa protiv služenja žena u crkvama (dapače, ohrabrujem ga i potičem), niti sam protiv toga da žena ima karijeru izvan doma. Vjerujem da žena treba služiti u lokalnoj zajednici i da postoji mnogo načina na koji ona to može činiti, ali propovijedanje nije jedno od njih — ne zato jer se smatram ugroženim, ili sam zabrinut da će to sputati neke muškarce, niti zato jer mislim da ženin glas nije dovoljno dubok da bi zvučao dobro s propovjedaonice, nego zato jer je ova zabrana jasna i dolazi od Boga.

S druge strane, jesam anti-feminist (kao i anti-šovinist). Mrzim činjenicu da se otvoreno krši jasna Božja zapovijed pod izgovorom ljubavi prema ženama i jednakosti spolova. 

Spolovi nisu jednaki! Ako mislite da su spolovi jednaki, javite mi se i poslati ću vam udžbenik iz Prirode i društva za četvrti razred osnovne škole.

Prst kao sidro

Nedavno sam na poklon dobio novu Bibliju. Crnu, kožnu Bibliju čistih margina i bez podvučenih stihova. Točno takvu sam i trebao. Naime, od obraćenja koristim svoju prvu Bibliju i već je u kritičnom stanju. Ovu novu sam odmah prozvao svojom “Biblijom za propovijedanje”. 

Samo nekoliko dana otkako sam ju dobio, propovijedao sam u jednoj zajednici u Međimurju. Mislio sam: “Evo prilike da upotrijebim svoju novu ‘propovjedničku Bibliju’”. Ali, ništa od toga. Nisam ju koristio iz neobičnog razloga. Naime, propovijedao sam iz posljednja dva stiha Judine poslanice. Budući da je to predzadnja knjiga Biblije, a moja Biblija je nova, nikako nisam mogao postići da stoji otvorena na toj stranici. Stalno se zatvarala. Kada bih propovijedao iz sredine Biblije (možda iz Psalama), ne bih imao problema. Ali, za Judinu poslanicu bih trebao malo više “razraditi” novu Bibliju. 

Zbog toga sam propovijedao iz svoje stare, pouzdane Biblije koja ostaje otvorena na bilo kojoj stranici. Jednostavno nisam htio stati za propovjedonicu, pročitati odlomak i dalje nastaviti sa zatvorenom Biblijom. Ljudima koji su sjedili ispred mene poslao bih krivu sliku. Propovjednik mora tumačiti tekst koji se nalazi u otvorenoj Bibliji ispred njega. To je poanta propovijedanja. 

Ipak, mislim da sam danas naišao na rješenje mojeg problema s Biblijom koja ne želi ostati otvorena. Čitajući knjigu Stevena Lawsona “Famine in the Land” (Glad u zemlji), koja govori o nedostatku takvog propovijedanja u današnjim crkvama koje hrani vjernike zdravom naukom i spoznajom Božje riječi, naišao sam na ovaj njegov citat Waltera Kaisera:

Kada čovjek propovijeda, nikada ne smije maknuti svoj prst od Pisma, Kaiser je upozorio. Ako gestikulira desnom rukom, trebao bi prst lijeve ruke držati na tekstu. Ako promijeni ruku s kojom gestikulira, tada bi također trebao promijeniti i ruku s kojom drži prst na tekstu. Uvijek bi trebao pokazivati na Pismo. 

Ovo je dobar savjet. I doslovno i slikovito, propovjednik uvijek treba pokazivati na biblijski tekst. Ovakav naglasak fokusa na Riječ za propovijedaonicom, obilježje je svih istinskih ekspozitorâ [tumačâ]. Oni koji propovijedaju i poučavaju Riječ trebaju biti tako duboko ukorijenjeni i utemeljeni u Pismu da nikada ne odu od njega, te da uvijek upućuju sebe i svoje slušatelje prema njegovim istinama. Biblijsko propovijedanje treba biti upravo to — biblijsko — a svi koji stoje za propovjedaonicom moraju pokazati postojanu, čak neumornu, predanost samome Pismu. Poput liječnika koji zna koji lijek treba prepisati, svaki propovjednik treba uvijek proučavati, učiti, i izdavati velike doze ljekovitog balzama Božje riječi svim svojim pacijentima. Bez obzira na bolest, jedini lijek za dušu je Božja riječ koju Božji Duh primjenjuje na ljudska srca.

Iako poanta ovog citata nije doslovno držanje prsta u Bibliji, vjerujem da u tom savjetu nalazim rješenje svojeg problema. Naravno, prst u Bibliji ne smije biti odvojen od onoga što se propovijeda. Taj prst je sidro koje i meni i ljudima koji me slušaju mora pokazivati odakle dolazi ono što govorim i čiji autoritet stoji iza mog propovijedanja. 

Duhovnu glad ne može utažiti ništa drugo osim jasnog, autoritativnog tumačenja Biblije. Prst na tekstu donosi tekst u uši i srca ljudi koji su gladni Božje riječi.

Reformacija koju trebamo zbog deformacije u kojoj živimo

Reformacija koju je pokrenuo Martin Luther, kada je 1517. godine na crkvena vrata u Wittenbergu zakucao svojih 95 teza u kojima ukazuje na pogrešnost papinskog rimokatoličkog sustava, bila je samo jedna u nizu. Naime, iako njegova reformacija nosi upravo to ime s velikim R, ona nije prva. Još od vremena Starog Zavjeta, Božji narod je imao razdoblja u kojima je u određenoj mjeri odlutao od Božje objave (Svetog Pisma). Svaki povratak ka Božjoj riječi bio je u pravom smislu upravo to – reformacija. 

Riječ "reformacija" označava obnovu, ponovno oblikovanje, povratak pravovjerju, povratak Bibliji. Reformacija je bila potrebna uvijek, kada je Božji narod izgubio svoju formu. Jedno takvo razdoblje je i ovo u kojem živimo. Danas nam je potrebna reformacija, jer je došlo do deformacije.

Najpoznatije reformacije koje se navode u Svetom pismu, kojima se Božji narod vratio Bogu, su ona pod Nehemijom (Neh. 8), ona pod kraljem Jošijom (2.Kr.22 i 23) i ona za vrijeme najpoznatije Pedesetnice (Dj. 2).

Ukoliko pozornije proučite navedene ulomke, primijetit ćete da im je zajednički jedan element (koji je, naravno, bio ključan i u Lutherovoj Reformaciji). Taj element je, zapravo, jedna radnja. Bez te radnje, niti u jednom od navedenih slučajeva ne bi došlo do reformacije. U svakom primjeru (biblijskom ili povijesnom), Božji narod se vratio Bogu jer su postojali ljudi koji su bili vjerni toj radnji, i to vjerni pod cijenu života. 

Ta radnja je sljedeća: 

1. Otvori Bibliju!
   
2. Pročitaj Bibliju!
   
3. Objasni Bibliju!

Bez ovoga, nema rasta u Božjoj Crkvi, niti brojčanog niti rasta u zrelosti.

Najočitiji primjer je onaj iz Nehemije 8. U njemu čitamo da je Nehemija oko sebe skupio ljude "koji su bili sposobni da ga razumiju" (8:2). Zatim je "otvorio knjigu naočigled svemu narodu" (8:5). Ključni stihovi poglavlja su 8:7,8, gdje čitamo da Nehemija i njegovi pomagači "objašnjavahu Zakon narodu... i čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita." Kasnije, čitamo da je došlo do probuđenja usnulog naroda, do pokajanja grešnog naroda, do reformacije deformiranog naroda "jer su shvatili riječi koje su im objavljene" (8:12).

Ljudi koji nas okružuju ne trebaju dobre priče iz naših osobnih iskustava s Bogom, niti zapanjujuće izvještaje o čudesima koje se događaju na drugom kraju svijeta, niti naše mišljenje o tome kako treba kršćansku ljubav ispoljavati u svakodnevnom životu. Oni trebaju vidjeti nas kako otvaramo Bibliju, čuti nas kako ju čitamo, i shvatiti nas dok ju objašnjavamo! Ništa više, ništa manje.