Propovijedanje istine = uspješno propovijedanje

Jedan prijatelj me je potaknuo na razmišljanje. Jona je istovremeno bio i užasan propovjednik, ali i nevjerojatno uspješan.

S jedne strane, Jona je odbio poslušati Božji poziv koji ga je slao u Ninivu (Jona 1:1-3). Vijest o nadolazećem Božjem sudu zbog njihovih grijehâ, Jonu je čak razveselila. On je mrzio Ninivljane. Zaslužili su smrt. Otići k njima kako bi ih upozorio na Božji gnjev, u njegovoj glavi istovremeno je bilo traćenje vremena, ali i nešto što je potencijalno opasno. Što ako se oni pokaju (4:1.3)?

Ipak, Bog je ostvario svoj naum - doveo je Jonu do Ninive (1:4; 2:1; 2:11), navijestio je svoju poruku po svojem glasniku (3:1-5), izlio je svoju milost na grešnike i spasio ih od vječne propasti (3:10; usp. Matej 12:41).

Jonino ponašanje u cijeloj situaciji, a pogotovo nakon sprovođenja Božjeg nauma spasenja, pokazuje nam da je bio propovjednik bez ljubavi. Niti je volio svoju publiku, niti je volio svoju poruku, niti je volio svojeg Gospodara koji ga je poslao. Ipak, kao alat u rukama suverenog Boga, poslužio je svrsi.

Često se čuje uzdah nekih suvremenih propovjednika koji pozivaju na rast ljubavi pod cijenu istine. Mnogi potiču na ublaživanje poruke, kako ne bismo uplašili, naljutili ili —najgore od svega— uvrijedili svoje slušatelje. Bolje je ne govoriti o Božjoj pravednosti, srdžbi, sudu - govore nam pobornici ovakve filozofije. Trebamo rijeđe ljudima govoriti o njihovim grijesima, a češće o ljubavi koju Bog osjeća prema njima - nadalje nas potiču. Jesu li ti ljudi u pravu?

Jona nije volio, ali je rekao istinu. Ninivljane nije trebala spasiti Jonina ljubav, nego Božja istina.

Naravno, ne zalažem se za manjak ljubavi prema ljudima kojima naviještamo evanđelje. Dopustite da ponovim: ne borim se protiv ljubavi. Ipak, ono protiv čega se borim, filozofija je koja tvrdi da je ljubav važnija od istine. Takva filozofija ne razumije pravu, Božju definiciju ljubavi, niti pravu, Božju definiciju istine.

Reći istinu, najbolji je način na koji možemo iskazati ljubav, jer Božja istina jest ljubav. “Ljubav se raduje istini” (1.Korinćanima 13:6). Mi trebamo voljeti, jer je Bog nas prvi volio (1.Ivanova 4:10,19). Tko ima ljubavi, na ispravan način odražava narav Boga koji je ljubav (1.Ivanova 4:16).

Sve ovo znamo, jer nam je tako objavljeno u Bibliji, Božjoj istini.

[Vezano uz ovu temu, preporučam i ovaj stariji post.]

10 razloga zašto je ispravno razmišljanje (vjerovanje) važno

Na početku mjeseca prisustvovao sam Pastirskoj konferenciji koju je organizirala biblijska škola EBTC (Europäisches Bibel Trainings Centrum). Govornik je bio John Piper.

Tema konferencija je bila: "Znati i živjeti Isusa Krista", a glavna predavanja su bila: "Osjećati Krista", "Misliti Krista", "Propovijedati Krista".

Danas donosim neke bilješke s drugog glavnog predavanja - "Misliti Krista" (možete ju poslušati ovdje).

10 RAZLOGA ZAŠTO JE ISPRAVNO RAZMIŠLJANJE (VJEROVANJE) VAŽNO:

1) Nije dovoljno imati strast za Krista, jer to mogu imati i nespašeni ljudi (Rimljanima 10:1,2)

2) Pavao je Timoteju naredio da razmišlja o onome što mu piše (2.Timoteju 2:7). U prijevodu Kršćanske Sadašnjosti koristi se riječ "razumij", dok je doslovno korištena riječ "razmišljaj". Primjetite vezu između prvog i drugog dijela stiha — povezani su veznikom "jer" (ponovo, to nije vidljivo iz KS prijevoda). Doslovni prijevod bi bio: "Razmišljaj o ovome što ti govorim, jer će ti Gospodin dati razumijevanje." Prema tome, trebamo razmišljati o biblijskim odlomcima, da bi nam Bog dao razumijevanje. Bog daje razumijevanje kroz proces razmišljanja, ne odvojeno od njega.

3) Pavao je u Djelima 17:2,3 u sinagogi raspravljao na temelju Biblije i dokazivao da je Krist Mesija. Ukoliko nije potrebno ispravno razmišljati i vjerovati, onda niti ovo ne bi imalo smisla.

4) U Luki 12:54-57, raspravljajući s farizejima, Isus pretpostavlja da će ljudi koristiti logiku u svojem shvaćanju prirode (opće objave), kao i Pisma (posebne objave).

5) Isus je odbijao raspravljati s ljudima koji su koristili razum da bi potisnuli istinu (Matej 21:23-27).

6) U svojim pisanjima, Pavao je koristio izraz "ne znate li..." (npr. 1.Korinćanima 6), da bi istaknuo kako je ispravno razmišljanje važno za ispravno djelovanje. Ne možeš ispravno živjeti, činiti djela koja su dobra, ako iza toga nije ispravno znanje.

7) Biblija nam govori da je Bog svojoj Crkvi podario starješine koji moraju biti "sposobni poučavati". To podrazumijeva da vjernici moraju učiti, da moraju ispravno razmišljati, znati zdravu nauku.

8) Pavao efeške starješine podsjeća kako im je "u potpunosti" saopćio "Božji naum". To podrazumjeva da postoji tijelo doktrina, smislena ujedinjena cjelina, koja treba biti predana crkvi od strane učiteljâ.

9) Biblija je knjiga! Bog je namjerno koristio medij koji ostaje objektivno nepromjenjiv, te koji zahtjeva razmišljanje.

10) U Matej 7:7-12, nalazimo Isusov primjer koji pokazuje da je ispravno razmišljanje povezano s odnosima prema drugim ljudima i prema Bogu. U tom odlomku, Isus pokazuje da logika dovodi do shvaćanja da se možemo pouzdati u Boga. Ako ljudi, koji su zli, svojoj djeci daju dobre darove, to znači (evo logike) da možemo imati savršeno pouzdanje da će Bog, koji je savršeno dobar, dati darove onima koji ga traže. Isus logičnim argumentiranjem vodi do osjećaja pouzdanja. Osim toga, dvanaesti stih, u izvorniku započinje veznikom "prema tome", što znači da je Zlatno pravilo logički zaključak prethodnih stihova. Pouzdanje da će Bog odgovoriti na naše molitve, oslobađa nas da bez straha iskazujemo ljubav ljudima oko nas. Ispravno razmišljanje o Bogu omogućava ljubav prema bližnjima.

Zaključak:

Ne možeš Bogu ispravno služiti, niti možeš voditi ispravan kršćanski život pun ljubavi prema drugima, ako razum i razmišljanje odbaciš kao nešto nevažno.

Ipak, ovo je jedna od glavnih ideja Karizmatskog pokreta - duh je važan, um nije. Osjećaji su nad razumom. Mnogi karizmatici se povode za osjećajima kada se radi o doktrini i razumijevanju Božje riječi, pa čak i kada im kroz Pismo pokažete da njihovo vjerovanje nije u skladu s Biblijom. Koje li zablude i ponosa!

Voli me, ne voli me, ...

Prije nekoliko godina, sjedio sam u vlaku sa svojom ženom i još troje mladih ljudi. Nekako, razgovor je krenuo na duhovne teme. Ako se dobro sjećam, sve je počelo tako što smo supruga i ja čitali svoje Biblije, a ostalima je to bilo zanimljivo/čudno. I tako, razgovor je došao do Božje ljubavi i Božjeg gnjeva. Jedna sugovornica mi je uporno tvrdila da je gnjevni Bog zapravo Bog Starog zavjeta, a da je Bog Novog zavjeta zapravo milostiv i pun ljubavi. Iako nesvjesno, tvrdila je da se Bog promijenio.

Njene iluzije nestale su u treutku kada sam otvorio Bibliju na stranice Novog zavjeta i pokazao joj koliko je sâm Isus govorio o Božjem gnjevu, osudi i paklu.

Danas sam se sjetio toga događaja, jer čitam dalje "The Gospel for Real Life" (Jerry Bridges), i naišao sam na dio o Božjem gnjevu. On kaže ovako:

Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto izbjegavamo ili zanemarujemo ideju Božjeg gnjeva, taj što jednostavno ne gledamo na našu grešnost kao da je zaslužila taj stupanj osude koji se podrazumijeva tim izrazom. Iskreno, većina ljudi misle da nisu tako loši. Božanski ukor ili pokoja pljuska po ruci možda su potrebni, većina bi se složila, ali izlijevanje božanskog gnjeva? To je previše oštro.

Nije li ovo istina? Meni se zaista čini da je Jerry ovdje u pravu. Čini mi se da djevojka iz vlaka s kojom sam razgovarao nije željela priznati da Bog i danas ima gnjev, zato jer sebe nije smatrala toliko grešnom da zaslužuje takav gnjev. Mislim da u našoj državi (kao i drugdje u svijetu) ljudi žele zanemariti Božji gnjev, i naglasiti Božju ljubav, zato jer im ne odgovara Bog kakav jest nego ga žele oblikovati po svojim idejama.

Ali, pogledajte što kaže Božja riječ:

Možda najpoznatiji biblijski stih je Ivan 3:16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni." Ipak, samo nekoliko stihova dalje, u Ivan 3:36, piše ovo: "Tko vjeruje u sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." Primjetite da piše "ostaje". To znači da je uvijek i bio tu.

Suprotno vjerovanju nekoliko milijuna Hrvata, rođenjem se ne postaje Božje dijete. Ako si rođen u hrvatskoj rimokatoličkoj obitelji, ne znači da po nekoj automatici imaš Božju ljubav.

Mnogi čitatelji ovih redaka sada će (jedno)glasno reći: "Pa, ja vjerujem u Isusa!!" Odlično! Samo... ovdje nije riječ o vjerovanju u njegovo postojanje. U Jakovljevoj poslanici 2:19 piše ovo: "Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavli to vjeruju i dršću." I sotona i demoni imaju vjeru u Božje postojanje.

Dakle, nije dovoljno vjerovati u Isusa (da je on prije 2000 godina bio na zemlji), kako bi se s vas uklonio gnjev Božji. Doslovni prijevod drugog dijela Ivana 3:36 glasi ovako: "Tko nije poslušan sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." To je ključ!!!

Gnjev Božji je na svakom čovjeku od trenutka kada se rodi. Psalam 51 kaže da smo od začeća grešni, a Psalam 5:5-7: "Ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom. Mrziš sve koji čine bezakonje i uništavaš lažljivce. Varalica i krvopija Jahvi se gadi."

Teške riječi, zar ne? Ako si ikada makar i slagao/slagala, dobro razmisli je li nad tobom Božja ljubav ili gnjev. Ali, postoji rješenje...

Trik pitanje (nastavak)

Kako sam i obećao, donosim vam objašnjenje nedavne ankete o "grickalici" nokte i otvaraču za limenke. Prije nekoliko dana sam priznao da je to bilo trik pitanje. Dozvolite da objasnim.

Sâmo pitanje "Što je bolje - 'grickalica' za nokte ili otvarač za limenke", nema smisla. Ono zapravo nije dobro postavljeno. Nešto mu nedostaje. Na ovakvo pitanje nemoguće je odgovoriti smisleno.

Ukoliko bi pitanje glasilo "Što je bolje za otvaranje limenke...?" ili "Što je bolje za rezanje noktiju...?", to bi bilo puno bolje.

Naime, ova dva predmeta napravljena su s potpuno drugačijom svrhom. Jedan za otvaranje limenki, drugi za rezanje noktiju. Jedan je bolji od drugoga jedino u zadatku za kojeg je on napravljen, a onaj drugi nije. Općenito gledano, niti je "grickalica" bolja, niti otvarač. Jedina razlika je u ulogama.

Koristeći ovo kao metaforu, postavljam pitanje: tko je bolji - muškarac ili žena?

Naravno, ovo pitanje također nema smisla. Općenito gledano, muškarac i žena su jednaki po vrijednosti. Ali... muškarac i žena stvoreni su za različite uloge. Ako pitanje postavimo drugačije, i zapitamo se tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za muškarce, odgovor je: Muškarci su bolji od žena u ulogama koje je Bog odredio za muškarce. S druge strane, ako se zapitamo tko je bolji u ulogama koje je Bog odredio za žene, odgovor je: Žene su bolje od muškaraca u ulogama koje je Bog odredio za žene.

Velika varka kojom je sotona zamutio vid mnogim kršćanima, bavi se upravo tim pitanjem. Sotona ne želi da vidimo da postoje razlike u ulogama. On želi da se žene osjećaju potlačeno kada im se ne dozvoljava propovijedanje i/ili obavljanje vodećih uloga u crkvi. On želi da nam se čini da je pitanje vezano uz vrijednost žene, kada to zapravo nije slučaj.

Kao što "grickalicom" za nokte ne možete otvoriti limenku, niti otvaračem za limenke ne možete rezati nokte, tako muškarci ne mogu imati uloge predviđene za žene, niti žene mogu imati uloge predviđene za muškarce. I... dopustite da ponovim - nije ovdje stvar u vrijednosti...

U nekim današnjim crkvama diže se ogromna strka ako netko inzistira na jasnom biblijskom učenju da žena ne smije poučavati muškarce, ali smije druge žene i djecu. Feministi i feministkinje tome prigovaraju. Oni to smatraju nepravednim. Oni se pitaju zašto žena ne bi smjela poučavati muškarce, nego samo žene i djecu. Primjetite da sam u prvoj rečenici izostavio riječ "samo", kada sam pisao o jasnom biblijskom učenju, a da sam tu riječ dodao kada sam opisivao stav feminista. Postavljam vam pitanje: Zašto je poučavanje žena i djece manje vrijedno od poučavanja muškaraca?? Naime, to je upravo zaključak koji proizlazi iz prigovora onih kojima smeta što žena ne smije propovijedati muškarcima. Tako, upravo feministi i feministkinje vrijeđaju žene, jer smatraju da bi poučavanje njih bilo nešto manje vrijedno.

Biblijski stav prema cijelom predmetu bi bio ovakav: Bog ne želi da žene propovijedaju i/ili vode u crkvi. To nema veze s njihovom vrijednošću. Ipak, to je jasna zapovijed, oko koje nema raspravljanja. To mora biti tako, jer tako kaže Božja Riječ. Žene su itekako vrijedne. To im moramo pokazati. One imaju jako važnu ulogu odgoja djece — budućih generacija kršćanâ — i drugih ženâ. Ako neka žena ima "dar" govorništva, treba ju usmjeriti u smjeru poučavanja ženâ i djece, a ne koristiti to kao izgovor za kršenje jasne biblijske zabrane.

Za kraj, na želim da me shvatite kao nekog tko se bavi samo ovim pitanjem. Možda u zadnje vrijeme malo "tupim" o tome, ali to neće biti tako stalno. Jednostavno sam se u zadnje vrijeme susretao s ljudima kojima se divim glede kršćanskog hoda, i u kojima vidim strah od Boga i njegove riječi, a opet... ti isti ljudi toleriraju propovjednice i hvale njihove retoričke vještine. Boli me kada vidim da se kršćanska ljubav koristi kao izgovor za prakse koje su protivne Bogu i njegovoj volji.

Ljubav: impuls u mozgu ili odluka o djelovanju?

Znanstvenici su dokazali da je ljubav poseban osjećaj. Pročitao sam članak koji kaže da bezuvjetna ljubav “uključuje čak sedam područja u mozgu”, te da se ti “impulsi razlikuju od romantične i seksualne ljubavi što odvodi do zaključka da je bezuvjetna ljubav posve poseban osjećaj.” Prilično zanimljivo, zar ne?

Ipak, zaslužuju li ti “stručnjaci” naše povjerenje? Naime, promotrite li novine i časopise u posljednih nekoliko godina, vidjet ćete da “znanstvenici” i nisu toliko pouzdani. Dobar primjer toga su nedavna “otkrića” o crvenom mesu. Jedan mjesec je dobro za vas jesti puno crvenoga mesa, koje čak ima više nečega (što ne znam niti izgovoriti), od puno veće količine povrća.  Već sljedeći mjesec, previše crvenog mesa je opasno, jer povećava opasnost od raka. Ovo je samo jedan od mnogih primjera “znanstvene stručnosti”.

Osim toga, svaki put kada vidite ili čujete da se skupina znanstvenika složila oko nečega - odmah to odbacite kao laž. Naime, za znanost ne trebate odbor stručnjaka, niti njihovo slaganje. Ako je nešto znanstveno istina, onda je dovoljan jedan znanstvenik i njegov dokaz. To je znanost - dokazane činjenice, a ne glasanje i složnost.

Istinu o ljubavi nalazimo u knjizi koju je napisao izumitelj ljubavi. Ljubav je pojam o kojem najviše zna Bog, a njegovo objašnjenje ljubavi nalazimo u Bibliji.

1. Božja ljubav popraćena je djelovanjem

Ivan 3:16: “Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.”

1.Ivanova 4:9,10: “U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svog jedinorođenog Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”

1.Ivanova 3:16: “Po tomu smo upoznali ljubav što je on za nas dao svoj život.”

Bog nije ljubio svijet i samo imao tople osjećaje oko srca, ili pojačanu moždanu aktivnost (što kao bestjelesni duh nije niti mogao imati), bez da je nešto učinio. On je poslao svog bezgrešnog sina među ljude koji su Isusa prezirali kao i Boga koji ga je poslao. Radi spasenja tih istih ljudi, Bog je svoj savršeni, pravedni gnjev izlio na svojeg ljubljenog sina, do te mjere da je Sin povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Primjetite da u tom trenutku, Boga nije zvao ocem. Isus je na sebi nosio grijehe onih koji će ga primiti kao svojeg Gospodina, i Otac ga je morao napustiti.

2. Bog nam naređuje da volimo

Ivan 13:34: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (također, Ivan 15:12)

Efežanima 5:25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio svoju Crkvu i sam sebe predao za nju.”

1.Ivanova 3:11: “Jer ovo je poruka koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!”

1.Ivanova 4:11: “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.”

Uzmemo li u obzir dva čimbenika - Bog je suvereni stvoritelj i gospodar svemira, a imperativ označava naredbu - ovo nisu prijedlozi koje možemo, ali ne moramo vršiti. To su autoritativne naredbe, o kojima nema rasprave. Ovi stihovi nisu nejasni. Sviđalo se nama to ili ne, Božje izravne naredbe moramo izvršavati. Ako Bog naređuje da volimo, onda to nije nešto izvan naše kontrole. To je nešto što voljno možemo odlučiti činiti.

3. Naša ljubav mora biti popraćena djelovanjem

Ivan 14:15: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”

Ivan 14:21: “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.”

Ivan 14:23b: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ…”

1.Ivanova 3:18: ”Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.”

1.Ivanova 5:2,3: “Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.”

Bog nam ne naređuje da imamo impulse u mozgu, nego da djelujemo. Kao što je on djelovao i na taj način volio, jednako i mi moramo voljeti, ne ljubavlju koja je apstraktna, nego ljubavlju koja je konkretna.

*******

Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim ljubav prikazati kao nešto što moramo činiti koliko god nam to bilo teško. Moja poanta je ista kao i Isusova - sažetak cijelog Božjeg zakona je ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Međutim, odvojeno od Krista i bez prisustva Božjeg Duha u nama, nemoguće nam je ljubiti bezuvjetnom ljubavlju. Čak i kada neka ljubav tako izgleda, ona to nije, ako nema Krista. Imajmo uvijek na umu, da su sva čovjekova pravedna djela samo okaljane haljine (vidi Izaija 64:6, gdje prorok koristi riječi koje bismo mogli prevesti i ovako: “Sva naša ‘pravedna’ djela su kao upotrebljeni higijenski ulošci”).

Ipak, za otkupljene ljude postoji nada za pravu bezuvjetnu ljubav. Stihovi navedeni gore, ukazuju na to. 

Samo, nemojmo ljubav svesti na elektronski impuls u mozgu, pa čak niti na osjećaj “leptirića u trbuhu”. Ljubav je puno više, i traži puno više od nas. Svjetska ljubav je lagana - nije teško ostaviti bračnog partnera jer je “žar nestao”; Također, ako je ljubav nešto nad čime nemamo nadzor, onda nismo mi krivi što nemamo ljubavi. 

S druge strane, ljubav koja oponaša Božju, zahtijeva voljnu odluku, napor, žrtvu, odricanje… Ta ljubav je teška, ali je lagana. Razumijete?