23.8.11
Nastavak pisanja i preseljenje
10.1.11
"Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog"
Prije tri dana, pročitao sam članak o čovjeku koji je nevin proveo 30 godina u zatvoru. Tada dvadesetogodišnjak, osuđen je za pljačku i silovanje. Trideset godina kasnije, DNK nalaz ga je proglasio nevinim 51-godišnjakom.
Naravno, glas javnosti je osudio takvu nepravdu. Prosječna osoba stati će na stranu čovjeka koji je najbolje godine svojeg života proveo u zatvoru. Ja nisam živ toliko koliko je on nepravedno proveo u zatvoru! Zbog naravi zločina za kojeg je bio osuđen, vrlo je vjerojatno da protekla tri desetljeća nije proveo u društvu džepara, pronevjeritelja i utajivača poreza. Naprotiv, kaznu za nasilan zločin vjerojatno je služio u strogo čuvanom zatvoru u kojem se nalaze najgori zločinci - silovatelji, ubojice, nasilnici. Kao dvadesetogodišnjaku koji nije počinio zločin za kojeg je bio osuđen, vrlo vjerojatno mu je život u takvom zatvoru bio pakao. Njegov san sigurno nije bio miran i bezbrižan, iako je bio nevin.
Razmišljajući o tom slučaju, sjetio sam se izreke: "Bolje pustiti sto krivih, nego osuditi jednog nevinog". Zvuči dobro, ali je li ispravno? Zar je zaista bolje da na slobodu pustimo stotinu kriminalaca, nego da nepravedno zatvorimo jednoga koji je nevin, barem za taj određeni zločin za kojeg je optužen? Kako to može biti?
Problem je, kako ga ja vidim, to što čovjek više cijeni svoju slobodu, nego pravdu. Ljudska sloboda smatra se najvećom i najsvetijom vrijednošću. To je počelo još kod Adama i Eve. Htjeli su biti samostalni i slobodni, bez Boga. Do današnjeg dana, čovjek griješi na svakakve načine jer želi biti slobodan.
Primjenimo spomenutu izreku na konkretne slučajeve: Zamislite da vam je netko ogrebao auto na parkiralištu. Policija ga je uhvatila i dovela ga k vama s pitanjem želite li pokrenuti tužbu ili ne. Biste li ga bili spremni samo tako pustiti na slobodu, iako je kriv, samo radi trunke sumnje da je možda ipak nevin?
Još konkretnije i osobnije, pustimo materijalne stvari na stranu: Uzmimo za pretpostavku da vas netko na ulici pretuče i opljačka. Biste li ga bili voljni pustiti na slobodu? Možda su očevici krivo vidjeli. Ipak je bilo mračno. Na njegovoj palici su našli vašu krv... ali, možda je kupio palicu od pravog napadača. To mu nije prva optužba za nasilje... ali, možda čovjek ima samo takvo lice i možda se slučajno nađe na krivim mjestima u krivo vrijeme. Zar da nevin čovjek ide u zatvor??
Budimo još osobniji: Netko vam otme dijete. Danima ga zlostavlja, a zatim i ubije. Vjerojatnost da je uhićeni sumnjičenik kriv, vrlo je visoka - oko 95%. Svi dokazi ukazuju protiv njega. Postoji samo sitni tračak sumnje. Biste li ga pustili na slobodu?
Kada to izgovorimo na taj način, više nam se i ne sviđa ideja da je bolje pustiti stotinu krivih, umjesto da zatvorimo jednog nevinog. Kada je izreka apstraktna, lako ju je izgovoriti i složiti se s njome, zar ne? Kada je zločin počinjen protiv nas, malo više razmišljamo o istinitosti takve izreke. Štoviše, što je zločin ozbiljniji, to nam se više čini da je izreka čista glupost. Zapravo, bolje bi bilo da glasi ovako: "Bolje zatvoriti stotinu nevinih, nego jednog krivog pustiti na slobodu."
Nemojte me krivo shvatiti. Drago mi je da su tog čovjeka pustili, makar i nakon 30 godina. Takve krive osude su stravične.
Mene muči naš stav s kojim olako izgovorimo spomenutu izreku. Što nas navodi na takvo plitko razmišljanje?
Čini mi se da se radi o strahu od pravedne osude koji se skriva u svakom čovjeku. Naime, nakon izdisanja posljedneg daha, svakog od nas čeka sud - Božji pravedni sud. Ako smo iskreni, znamo kakva će biti presuda na tom sudu - "Kriv". Zbog toga, svim svojim bićem pristajemo uz izreku koja kaže da je dobro pustiti krivog na slobodu. Mi smo ti krivci. Nas očekuje osuda. Mi želimo slobodu za sebe.
Sjetite se samo glazbe koju slušate na svom MP3 playeru... jeste li kupili svaku pjesmu? A što je s filmovima koje ste skinuli s interneta? Svi programi na vašem kompjuteru su legalni, a ne piratski? Dok vozite auto, poštujete li prometne zakone savršeno? Nikada niste vozili preko ograničenja? Uvijek stanete na znaku STOP? Nikada niste pretjecali traktor na punoj liniji? Uvijek vežete pojas? U vožnji ne koristite mobitel? Razmislite malo... kada bi vam se sudilo za sve te prekršaje, koju kaznu biste trebali dobiti? Postoji li nevinost ili je ona samo plod naše mašte kojim se tješimo i govorimo si da nismo zaslužili osudu?
Biblija ima zanimljiv pogled na zakon i kršenje istog. Božji stav prema prekršajima glasi ovako: tko prekrši jednu zapovijed, prekršio je cijeli zakon. Logika koja stoji iza toga, govori da nije stvar u pojedinačnim naredbama ili zabranama, nego u stavu poslušnosti prema onome tko je postavio zakon. Ako netko uporno krši prometne zakone i zakone o autorskim pravima, je li ta osoba podložna zakonu? Dopustite da vas šokiram: ako imate čak i samo jednu pjesmu na iPodu koju niste platili, vi ste zločinac! Zaslužujete novčanu kaznu, ako ne i zatvorsku.
Istina, vjerojatno niste nikoga ubili, silovali ili opljačkali. Ali ste prekršitelj zakona. To je ono što jeste, isto kao i ja.
Da vam upravo sada na vrata pokuca policija i pretraži vam kompjuter, biste li bili potpuno nevini? Rijetki su koji bi mogli odgovoriti: Da.
To je zašto nam nije problem reći da je bolje pustiti stotinu krivih na slobodu, nego osuditi jednog nevinog - jer smo svjesni svoje krivice. Problem se znatno uveličava, ako razmišljamo o svojim grijesima prema Bogu. On je potpuno svet, za razliku od naših zakonodavaca. Zbog toga, prekršaj njegovog zakona, makar i po jednoj stavci, neizmjerno je teži. Nemojte se zavaravati! Da vam Bog sada sudi, ne biste bili nevini. S potpunim pravom bi vas osudio na vječnu propast. U paklu neće biti nepravedno osuđenih.
Hvala Bogu što je poslao Krista, koji je uzeo naše grijehe na sebe. Samo vjera u Isusa Krista može te spasiti od Božjeg pravednog suda. Kažu u pravu da nepoznavanje zakona ne opravdava. Razmisli o tome... Otvori Bibliju...
22.2.10
Propovijedanje istine = uspješno propovijedanje
Jedan prijatelj me je potaknuo na razmišljanje. Jona je istovremeno bio i užasan propovjednik, ali i nevjerojatno uspješan.
S jedne strane, Jona je odbio poslušati Božji poziv koji ga je slao u Ninivu (Jona 1:1-3). Vijest o nadolazećem Božjem sudu zbog njihovih grijehâ, Jonu je čak razveselila. On je mrzio Ninivljane. Zaslužili su smrt. Otići k njima kako bi ih upozorio na Božji gnjev, u njegovoj glavi istovremeno je bilo traćenje vremena, ali i nešto što je potencijalno opasno. Što ako se oni pokaju (4:1.3)?
Ipak, Bog je ostvario svoj naum - doveo je Jonu do Ninive (1:4; 2:1; 2:11), navijestio je svoju poruku po svojem glasniku (3:1-5), izlio je svoju milost na grešnike i spasio ih od vječne propasti (3:10; usp. Matej 12:41).
Jonino ponašanje u cijeloj situaciji, a pogotovo nakon sprovođenja Božjeg nauma spasenja, pokazuje nam da je bio propovjednik bez ljubavi. Niti je volio svoju publiku, niti je volio svoju poruku, niti je volio svojeg Gospodara koji ga je poslao. Ipak, kao alat u rukama suverenog Boga, poslužio je svrsi.
Često se čuje uzdah nekih suvremenih propovjednika koji pozivaju na rast ljubavi pod cijenu istine. Mnogi potiču na ublaživanje poruke, kako ne bismo uplašili, naljutili ili —najgore od svega— uvrijedili svoje slušatelje. Bolje je ne govoriti o Božjoj pravednosti, srdžbi, sudu - govore nam pobornici ovakve filozofije. Trebamo rijeđe ljudima govoriti o njihovim grijesima, a češće o ljubavi koju Bog osjeća prema njima - nadalje nas potiču. Jesu li ti ljudi u pravu?
Jona nije volio, ali je rekao istinu. Ninivljane nije trebala spasiti Jonina ljubav, nego Božja istina.
Naravno, ne zalažem se za manjak ljubavi prema ljudima kojima naviještamo evanđelje. Dopustite da ponovim: ne borim se protiv ljubavi. Ipak, ono protiv čega se borim, filozofija je koja tvrdi da je ljubav važnija od istine. Takva filozofija ne razumije pravu, Božju definiciju ljubavi, niti pravu, Božju definiciju istine.
Reći istinu, najbolji je način na koji možemo iskazati ljubav, jer Božja istina jest ljubav. “Ljubav se raduje istini” (1.Korinćanima 13:6). Mi trebamo voljeti, jer je Bog nas prvi volio (1.Ivanova 4:10,19). Tko ima ljubavi, na ispravan način odražava narav Boga koji je ljubav (1.Ivanova 4:16).
Sve ovo znamo, jer nam je tako objavljeno u Bibliji, Božjoj istini.
[Vezano uz ovu temu, preporučam i ovaj stariji post.]
17.2.10
Zar nam je svejedno?
U koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju —Jer.23:28b
U 23. poglavlju knjige proroka Jeremije, Bog se obraća “prorocima” (stih 9). Primjenjeno na našu situaciju danas, rekli bismo da je ovaj odlomak pisan propovjednicima. Većinu odlomka, a pogotovo na početku, vidimo da je riječ o lažnim prorocima - o onima koji “vas obmanjuju” jer govore svoje ideje umjesto da objavljuju Božju riječ (stih 16). Ti proroci nisu poslani od Boga i oni govore laži (stihovi 21 i 25), iako tvrde da govore u Božje ime.
Problem ovih proroka bio je sadržaj njihove poruke ljudima. Ukratko, oni su ljudima govorili ono što su ljudi htjeli čuti. Bog kroz proroka Jeremiju poziva narod da ne slušaju te proroke, jer oni “govore onima što preziru riječ Jahvinu: ‘Bit će s vama mir!’ a onima što slijede glas svog srca okorjelog: ‘Nikakvo vas zlo neće snaći!’”(23:17).
Vjerojatno radi vlastite popularnosti, a možda i sigurnosti, ovi proroci su ljudima govorili da je s njima sve u redu. Nikakav sud ih ne očekuje, nikakva krivnja nije na njima, neće im se ništa loše dogoditi. No, to je bilo daleko od istine. Zbog grijehâ koje su počinili, nad narodom je bio pravedan gnjev Jahvin. Narodu se spremala propast - osvajanje od strane Babilonaca i odvođenje u izgnanstvo, što je za izabrani narod bilo nešto najgore - napustiti zemlju obećanja.
Unatoč tome, propovijedanje ovih prorokâ bilo je ublaženo. Oni su izgubljene grešnike uljuljkivali u lažnu sigurnost i neutemeljenu smirenost, umjesto da ih uzdrmaju porukom o njihovom stanju pred svetim i pravednim Bogom.
Malo dalje, prorok Jeremija podsjeća kakva je bila ispravna poruka koju narod nije poslušao:
Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih, … ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti. — Jer. 25:4-7
Drugim riječima: Vaši grijesi su razgnjevili svetog Boga! Pokajte se! Ukoliko se ne obratite, primit ćete pravednu kaznu za svoje grijehe!
Lažnim prorocima bilo je svejedno. Oni nisu marili za sudbinu naroda. Njima je bilo stalo samo da njih sâmih, a ne do spasenja naroda, a pogotovo ne do Božje slave. Zbog toga, njihova poruka je bila blaga.
S druge strane, proroku Jeremiji nije bio svejedno. On je mario za sudbinu naroda. Njemu je bilo stalo, prvenstveno do Božje slave, a zatim i do naroda. Nije se bojao prorokovati poruku koju nitko nije htio čuti, poruku koja je uvredljiva, poruku koja ga je sigurno stajala dobrog ugleda, a dovodila je u opasnost i njegov život.
Danas, kažu da živimo u suvremenom civiliziranom svijetu. Prije 100-200 godina, još smo i mogli plašiti narod s “babarogama” iz pakla. To više nije slučaj, smatraju neki. Pa, nismo praznovjerni barbari, nego napredni intelektualci. Zbog ovakvog razmišljanja, mnogi propovjednici ne žele propovijedati otvoreno. Nisu spremni reći ljudima da su grešni i da ih ta grešnost vodi ka vječnoj propasti. Nemaju dovoljno hrabrosti naviještati Božji pravedni sud onima koji odbijaju riječ Božju, i Božje milostivo spasenje onima koji se toj riječi podrede.
Jednu od najpoznatijih propovijedi u zadnjih nekoliko stotina godina, propovijedao je Jonathan Edwards, a njezin naslov glasi “Grešnici u rukama gnjevnoga Boga”. Ta propovijed potaknula je mnogo pokajanja. Danas je, ipak, vjerojatnije da ćete čuti propovijed pod naslovom “Ne toliko loši ljudi u rukama ne toliko sretnoga Boga”, ili još gore “Prilično dobri ljudi u rukama Boga koji raširenim rukama jedva čeka da mu dođemo”. Ovakve propovijedi ne potiču pokajanje, nego imaju isti učinak kao poruke prorokâ koje Bog osuđuje po proroku Jeremiji.
Zar nam nije stalo do ljudi? Zar nam je svejedno što ljudi oko nas jure u vječnu propast, mnogi nesvjesni svojega stanja, upravo zbog toga što su poruke mnogih propovjednika nedovoljno jasne i nedovoljno oštre? Zar nam ih nije žao, kada im donosimo riječ Božju poput pera koje škaklja, umjesto poput malja koji treba razbiti njihovo kameno srce? Zar ih toliko mrzimo, da im donosimo “evanđelje” koje je vatrica što grije njihova srca, umjesto da bude oganj što ih puni strahom Jahvinim?
Nije li riječ moja poput vatre —riječ je Jahvina— i nije li slična malju što razbija pećinu? —Jer.23:29
21.11.09
29.10.09
Citat
Donosim jedan dobar citat Johna Pipera, preuzet s ove stranice:
The person who rejects God does not know the real horrors of hell. This may be because he does not believe hell exists, or it may be because he convinces himself that it would be tolerably preferable to heaven.
But whatever he believes or does not believe, when he chooses against God, he is wrong about God and about hell. He is not, at that point, preferring the real hell over the real God. He is blind to both. He does not perceive the true glories of God, and he does not perceive the true horrors of hell.
27.10.09
Nepovratni gubitak 15 minuta mog života
26.10.09
10 razloga zašto je ispravno razmišljanje (vjerovanje) važno
23.10.09
Samo što nije...
22.10.09
Rast radi vjernosti - svjedočanstvo jednog pastora
21.10.09
Prvo pa muško (odnosno, žensko)
20.10.09
Početak nakon stanke
5.9.09
Treći način
Psiholozi su jednom prilikom zaključali majmuna u prostoriju, iz koje su unaprijed namjestili samo četiri načina bijega. Zatim su promatrali majmuna kako bi vidjeli koji od četiri načina će pronaći.Majmun je pobjegao na peti način.
30.7.09
Voli me, ne voli me, ...
Pretpostavljam da je osnovni razlog zašto izbjegavamo ili zanemarujemo ideju Božjeg gnjeva, taj što jednostavno ne gledamo na našu grešnost kao da je zaslužila taj stupanj osude koji se podrazumijeva tim izrazom. Iskreno, većina ljudi misle da nisu tako loši. Božanski ukor ili pokoja pljuska po ruci možda su potrebni, većina bi se složila, ali izlijevanje božanskog gnjeva? To je previše oštro.